Daj svoje mišljenje.
Imam tri starija brata. Kad smo bili mlađi neprestano su me tukli kada god roditelji nisu bili u blizini. To nisu bile dječje igre već premlaćivanje i udaranje šakama dok ne padnem pa cipelarenje dok ne isplačem dušu iz sebe. Kad god bi rekla roditeljima nešto, osim što mi nisu vjerovali, kasnije bi dobila troduplo jaču porciju udaranja. Jednom me brat toliko jako ošamario da mi je nastala modrica na oku i rana preko obraza. Kada je mama došla kući rekla sam joj što se dogodilo i ona se samo nasmijala i rekla da sam to izmislila. Mrzila sam kada bi kod nas došli gosti... često su govorili "Kako ti je lijepo. Ti jedina curica, i još najmlađa. Sigurno te drže kao princezu". Tada bi se samo nasmijala kiselo i spustila glavu da ne vide kako mi suze oči. Danas, 15 godina nakon, imam dečka koji je predivan, ali i dalje skočim na svaki nagli pokret ili se rasplačem čim se naljuti. Žao mi je kad vidim koliko podsvjesno vučem trauma i ne želim da mi to utječe na budućnost. Trebam pomoć.
