Daj svoje mišljenje.
Prije 5 dana sam saznala da sam usvojena. Imam 22 godine i to su vješto krili od mene. Od početka mog odrastanja sam imala osjećaj da nisam njihova kćerka. Nijedne slike nema na kojoj je mama (i dalje je tako zovem) trudna ili gdje slave moj prvi rođendan. Kada sam imala 18 mjeseci usvojili su me, jer nisu mogli imati djece. Moj tata je profesor engleskog jezika a mama je advokat. Ja studiram elektrotehniku. Uvijek sam se smijala i prebacivala im to kako sam ja izrod u porodici i da jedina znam matematiku. Na kraju ja jesam izrod, jer nisam njihovo biološko dijete, ali ja te ljude osjećam kao biološke i volim, oni su i dalje moji roditelji. Bilo mi je teško prvi dan, nisam ih htjela vidjeti uopće. Biološke roditelje ne želim tražiti, jer da su me htjeli i željeli naći, do sad bi me našli. Razmislila sam i shvatila da su moji roditelji (koji su me usvojili) učinili nešto lijepo, za sebe, za mene, za nas. Imam sreću pa su me odgojili fini i čestiti ljudi. Mama i tata volim vas.
