Daj svoje mišljenje.
Moj tata je oduvijek bio škrt na riječima i osjećajima. I brat i ja smo ga se uvijek bojali kao klinci. Puno je radio, vozio je kamion i tjednima ga nije bilo kod kuće, tako da nikad nismo imali neki odnos. I nekako je staromodan, ne konta kompjutere, smartphone, itd. Nedavno sam na poslu radio dvije smjene zaredom i on mi je biciklom donio sendvič sa parizerom. Ne podnosim parizer, ali u njegovim očima je to jedina salama za koju zna, jer je to bila poslastica kad je on bio mali. Nikad u životu nisam jeo bolji sendvič.
