Ispovesti

Razvedena sam već godinama, imamo dva predivna sina. Jako se trudim zatomiti vlastitu ljutju i gorčinu i djeci pričati lijepo o ocu, i biti taj neki most između njih, no s godinama postaje sve teže. Razveli smo se zbog stavova koji nisu bili ni približno slični, u ničemu, što bi se reklo, nepomirljive razlike. Ja smatram da s djecom treba puno razgovarati, obratiti pažnju na njihove želje, potrebe, i paziti da se obveze izvršavaju. Uvijek se dogovaramo, pomažem ako vidim da trebaju pomoć, i općenito, uglavnom se drže onoga čega se dogovorimo (ne računam dječje nestašluke) i u biti funkcioniramo odlično. Međutim, kod njega sve funkcionira tako da im on naredi što će raditi, bitno mu je samo kakve su im ocjene i pokazuje jako malo interesa za njih kao osobe. A uistinu su sjajna djeca, razumni su, skromni i možeš s njima o svemu, jer otkad su progovorili, tako se odnosim prema njima. Duša me boli kad vidim kako im on postaje stranac, a nemam lijeka za to. Mislim da će on najviše izgubiti.