Daj svoje mišljenje.
Živim nedaleko od Petrinje. Tijekom potresa sam osjetila strah koji ne želim nikad da itko osjeti. Srećom, naša kuća je netaknuta. Isti dan odem pomagati u Petrinju, rasplačem se par puta kad sam vidjela djecu kraj vatre na ulicama, pa opet kad sam shvatila da su oko mene ujedinjeni Hrvati, Srbi, Bosanci, Slovenci, Nijemci, ma svi. Vratim se doma prljava i umorna, istuširam se, legnem u topli krevet i rasplačem se opet jer imam sve to, a toliki ljudi više ne.
Ne znam jel mi srce puca više od ponosa i zajedništva ili ogromne količine tuge.
Ljudi, volim vas sve!!
