Daj svoje mišljenje.
Ne prođe ni minuta u danu da ne mislim na svoju bivšu. Ostavio sam je zbog kolegice s posla, nisam joj ni objasnio, ne znam ni ja šta mi je bilo. Patila je puno, ali meni nije bilo važno, kao da nikada nije ni bila dio mog života. Poslije 2 mjeseca me strefilo, i kajem se. Koliko je ona divna osoba, dobar jaran, podrška, a prelijepa, uredna, prizemljena, ponosna, uspješna, principijelna. Vidio sam joj slike, sretna je, nasmijana, sa svojima slavi praznike, sjetio sam se koliko me gotivio njen stari i stara, vidim da je otišla na skijanje i odmah je na vrhu, a prije nikada nije jer ja ne volim snijeg. Kajem se puno i zaglavio sam sa kolegicom koja je njena sušta suprotnost, neuredna, aljkava, ne vodi računa o higijeni, uvijek je namrštena i bezobrazna prema ljudima, ništa je ne zanima osim nekakve umjetnosti, a i tojoj je furka. Prazna je i neinteligentna, a ja je stalno u glavi uspoređujem sa bivšom, kajem se i to me izluđuje, kako sam ispao glup.
