Daj svoje mišljenje.
Danas sam shvatila da sam, tokom posljednjih deset godina svog života (sad mi je 21), imala jednu jedinu utjehu: sanjarenje. Šta god loše da mi se desilo, a dešavalo se svašta, ja bih svoj komfor pronašla tu, u svom imaginarnom svijetu gdje je sve onako kako želim: ja, pametnija i ljepša, samouvjerenija; sestra koja me voli, čuva, savjetuje; otac koji je zreo, stabilan, nježan. Tu su bili i moj omiljeni likovi iz serija, filmova, knjiga, obično neki muškarac koji bi me iskreno volio, koji bi se 'borio' za mene.. Zamišljala bih kao da sam ja u tom filmu, i mi svi zajedno, sa nekim manje bolnim mukama. Često to prevazilazi zamišljanje: kad sam sama, naglas rekreiram te scene, bukvalno odglumim sve svoje fantazije i iz nekog razloga mi je to pružalo zadovoljstvo i utjehu. Osjećam se jadno i očajno, ali došla sam da se ispovijedam..
