Daj svoje mišljenje.
Prijateljica iz srednje škole se udala poslije završetka iste, ja otišla na studije u inostranstvu. Nismo se vidjele ni čule više od 10 godina kada mi je pisala na fb i pitala jesam li udata i imam li djecu. Kad sam rekla ne, odgovorila je: "Pa dobro, govoriš toliko jezika, naći će se valjda neko ko i tebe razumije". Nije ni svjesna koliko me tad povrijedila jer sam oduvijek željela brak i djecu. Danas sa svojih 35 godina imam završen master, cijenjena sam u firmi jer govorim mnogo jezika i savjesno radim, imam muža i dijete koji su divni i živimo u njegovoj otadžbini pored mora. Koliko čujem od zajedničkih prijatelja, ona ima muža koji ju kinji, dvoje lijepe djece i muku da nagovori muža da iz dalekog sela presele u grad da bi djeca pohađala bolju školu. Otkako mi na fb piše gdje sad živim i na profilnoj slici su muž i dijete, više se ne javlja. Nikad mi zloba i zavist nekih ljudi neće biti jasne. Ja bih se tuđoj sreći radovala, a trenutnoj nesreći nikad.
