Daj svoje mišljenje.
Vremenom sam se ipak dosta promijenila. Kao mlađa sam se nadala svemu. Vjerovala sam u to da ću imati momka, nekog sa kim ću da se volim iskreno i bezuslovno. Da ću imati svoj pravi krug prijatelja. Sa 25 godina, imam poneko društvo, neke znam od djetinjstva, ali opet su me naučili da ih gledam s rezervom i ne očekujem puno. Momka nikad nisam imala, i sama ta ideja mi je postala totalno strana. Ne mogu da zamislim da ću naći nekoga ko će biti samo "moj". Malo je reći da ne mogu da zamislim. Cijela priča o vezama i ljubavima mi je smiješna i djeluje izmišljeno. Ovo nikome nisam rekla, jer do sad ni sama nisam bila svjesna svog stava koji se vremenom formirao. Prosto ne vjerujem ni u šta i ni u koga. Maksimum je da primijetim vrline kod ljudi, uvažim to iz daleka i nastavim dalje. Nikad nisam mislila da cu postati ovako cinična. Kako da se nekom dam cijela kad niko to ne zaslužuje? Gdje je granica između iskrenog bezuslovnog davanja i samopoštovanja?
