Ispovesti

Osjećam se jako loše i jadno kada sretnem ljude iz osnovne ili srednje škole. Žao mi je što sam u tom vremenu bila stidljiva i nesigurna u sebe, pa nisam često komunicirala s drugima i bila sam ćutke u pozadini. Takva sam bila jer sam se bojala da će mi nalaziti mane, da neću biti dovoljno dobra. Također se nisam javljala na času i nisam bila ni neki odličan đak. Ne tako dobre ocjene su me navele da mislim da sam glupa. Voljela bih da znaju da nisam takva osoba, da sam društvena i dobra, da nisam neki ludak što posmatra sa strane. Samo ne znam zašto imam osjećaj da se moram dokazati ljudima; da nisam loša, da sam i ja okej. To me ubija. Uvijek mislim da me ljudi pamte po greškama i po ponašanju iz prošlosti i to me nekad koči. Ne razmišljam o ovome 24/7, ali nekad baš zaboli, pogotovo kad naiđu tako neki dani i crne misli. Kako da se oslobodim toga? Da bar mogu zagrliti tu 14ogodišnju djevojčicu i reći joj da se ne brine oko gluposti i ne analizira previše stvari, sama sam sebi uništila život...