Daj svoje mišljenje.
Neke stvari je teško shvatiti kad odrastaš u njima plus kad slušaš priče o tipičnom balkanskom tati itd. Tek s 25 godina vidim da nikako nije normalno da se ja ustručavam ući u dnevni boravak kad je moj tata tamo, da ne želim izaći vani kad je on vani. Ja se bojim tog čovjeka i pozdraviti jer se bojim da ću nešto pogrešno reći. Ja sam normalna osoba koja super funkcionira u društvu, a u prisustvu osobe koja mi treba biti najbliža zablokiram i ne znam se ponašati i želim samo pobjeći. Uvijek osjećam neki njegov podsmijeh, čekam neku ružnu riječ, čekam neku kritiku. Čak i kad je ne čujem pretpostavljam da on o njoj razmišlja. Dok je on na poslu slobodno hodam kroz kuću, kad je on tu budem u sobi većinom. Volim doći svojoj kući i biti sa svojima, ali zbog njega mi to često prisjedne. Najgore je što osjećam ogromnu krivnju dok sve ovo pišem, jer to je čovjek koji je isto tako normalan član društva, pošten i vrijedan i radio je za nas cijeli život.
