Ispovesti

Moj otac misli da je uradio ispravnu stvar i od mene napravio skromnu osobu jer je na mene trošio samo onoliko koliko je morao, dok sam odrastala. Istina je da me srce zaboli kada pogledam iza sebe i ne mogu da se sjetim da mi je ikada ispunio neku želju i kupio mi nešto da me obraduje, kao što očevi znaju, dao mi nešto novca da kupim sebi neku šminku ili neki finu odjeću, nigdje nismo izlazili kao porodica i družili se jer je njemu to sve bespotreban gubitak novca i vremena. Pri tome nije bilo stvar u tome da nema, nekada je zarađivao manje a nekada više, ali nismo bili siromašni. Mislim da nije u redu djetetu uskratiti sve što ga usrećuje samo da ga ne bi razmazili, jer će onda, ovako kao ja, kasnije u životu imati bolnu ranu kada pogledaju na svoje djetinjstvo i shvate da nemaju urezano ni jedno sjećanje na roditelje koje ih usrećuju nekom sitnicom koja njima znači. Nije sve u prokletom novcu i štednji, mislim da za lijepe uspomene vrijedi dati koji novčić.