Ispovesti

Čitam kako dosta ljudi nema lijepe uspomene na svoje djetinjstvo. Ja sam imao dosta trauma tijekom svojeg, ali opet se nekako više sjećam lijepih stvari. Danas hodam naseljem u kojem sam odrastao, 20 godina kasnije gledam crteže i kvazi grafite koje smo kao djeca crtali po zidovima, svaki dio naselja me podsjeti na nešto, svaka ljuljačka, klupa, haustori koji su bili mjesta za prve poljupce, igrališta bilo za košarku bilo za nogomet, rukomet... Baš me obuzeo neki poseban osjećaj kako je to sve prošlo i kako je danas život mnogo drugačiji, iako mi ništa ne fali i super sam se snašao i po financijskom i po životnom planu, taj dio života mi je nekako bio dosad najposebniji. Usput ta mjesta danas zjape prazna jer su klinci vjerojatno po kućama s telefonima u rukama, a mi smo kućama dolazili i smrznuti i mokri i prljavi i što je najvažnije sretni.