Daj svoje mišljenje.
Peta sam godina farmacije, na samom kraju. Kao i većini drugih ljudi, ovo razdoblje mi predstavlja zaokret u životu, skori ulazak u potpuno samostalan, odrasli život. Preispitujem se što, kako dalje, malo sam pod stresom od neizvijesnosti i činjenice da sebi uvijek namećem perfekcionizam. Osjećaji su pomiješani; sretna sam što završava naporan tempo učenja, ali malo i uplašena. Uz sve to što se događa, rođeni brat svakodnevno pokušava osporiti moj uspjeh, tj. činjenicu da završavam vrlo zahtjevan fakultet, obezvrijeđujući moje buduće zanimanje. Konstantno govori kako taj posao može raditi bilo tko tko se za njega nije obrazovao, da ću samo "glumiti doktora, a nikada biti doktor" i slične stvari. Svjesna sam da on očito proicira vlastite neuspjehe i nesigurnosti na mene, jednako kao što sam svjesna i da sam trenutno vrlo osjetljiva jer sam pod stresom, ali bez obzira na to, zaboli jer dolazi od jako bliske osobe koja bi mi barem jednom u životu trebala reći- Bravo, ponosan sam.
