Daj svoje mišljenje.
Da, neradnik sam, priznajem. Otkad znam za sebe nikad nisam imala radne navike, počevši od škole i učenja, pa do samog posla. Uvijek mi je bilo mrsko da učim, da nešto mami pomognem po kući, doslovno bih cijele dane provodila sjedeći, ljuljajući se na fotelji naprijed-natrag i slušajući glazbu. Što je najgore, dan danas sam takva, a imam 27. Kad sam završila srednju, godinama nisam htjela nigdje da se zaposlim jer nisam imala volju da radim, ali kad sam stalno počela da slušam prigovaranja od roditelja, dečka, prijateljica u smislu "Dokle ćemo ti mi sve plaćati", morala sam da nađem posao, ali naravno, ne volim ga. Pošto nisam učila školu, završila sam jedva '3 srednje' i zato moram da radim u dućanu gdje je svakako preteško, a ne mogu naći ništa bolje ni lakše. Zbog toga sam često na poslu živčana i imam ispade, radi čega sam dobila već mnogo žalbi od kupaca, jer mi dođe da svih i sve tamo zapalim. Mrzim to što je život takav, da se uvijek moraš boriti za nešto. Što nemam sreće na Loto-u!
