Daj svoje mišljenje.
Toliko me frustrira to što je život takav da se uopće na nikoga ne možeš nikad osloniti, nego samo na sebe. Jer su ljudi takvi da samo znaju obećavati, a na kraju od tog ništa. Kako se kaže: Puno zuje, a malo meda daju. Puno primjera imam za to, a jedan od njih je kad su mi neko vrijeme dolazili u dućan gdje radim neki dječaci koji su se ponašali katastrofalno, vikali bi, psovali Boga, sve žive mrtve, došli bi 10 puta tokom moje smjene (a ja sama), naguravali bi se, ništa ne bi kupili jer navodno nemaju para, krali su (vidjela sam) itd.. i koliko god ih tjerala i što god govorila, oni bi opet došli. Kad sam se frendici požalila na to jer nisam znala što ću s njima, ona mi je rekla da ima 'ideju' i da kad opet dođu da je zovem. I tako oni došli, ja joj pošaljem poruku, kad ona napiše :Ajooj taman sam ušla u X trgovački centar.. ja okrenuh očima do neba..al dobro. Poslije, evo ti ih opet, ja je onda zovnem, kad zvoni, ne javlja se. Tek nakon 3 sata mi napiše da je kao zaspala. Ma mrs u PM!
