Daj svoje mišljenje.
Sebe smatram vrlo skromnom osobom, nezahtjevnom, imam osnovno što mi treba i top, tako su me između ostalog uvijek učili i odgojena sam u porodici u kojoj nisam mogla nikada imati sve što poželim. Ni za obući ni za pojesti, ni što se tiče šminke. Sada sam udata jedno dijete pored mene, drugo na putu i tu svoju skromnost i nezahtjevnost smatram svojom velikom manom.
Imam osjećaj da me prvo muž pa onda i svi ostali shvataju toliko olako. Niko se ne potrudi za moj rođendan da me obraduje i iznenadi bilo čime, tako isto i za godišnjicu braka, valentinovo, osmi mart. Nisam bila čak ni zaprošena, nemam ni vjerenički prsten. Vjenčali smo se čisto onako Hoćeš? Hoću. I to je bilo to. Porodila se, nisam ni od koga dobila obični cvijet s livade a kamoli bukete, nakit, balone, tortu, kao što to većina žena danas dobije. Zašto se osobe koje najmanje traže tretiraju tako olako, a one koje zahtjevaju određenu pažnju i poklone za njih se svi nasađuju na trepavice da im se ispune očekivanja? Zaštoo?
