Ispovesti

Ponekad se zapitam da li sam pogriješila, ili sam jednostavno izabrala ono što je bilo sigurno. U braku sam s čovjekom koji je dobar, stabilan, pažljiv na svoj način. Ali, već dugo osjećam da ga ne volim onako kako bi žena trebala voljeti svog muža. Nema strasti. Nema one tišine u kojoj se pogledi sve kažu. Nema žudnje, nema onog uzdaha kada čujem kako izgovara moje ime. Ima nježnosti, ima rutine, ima prijateljstva. I ništa više. Voljela bih da mogu reći da je to dovoljno. Da se srce nauči biti tiho kada život ponudi mir. Ali moje srce šapuće. Svaku noć. Šapuće o onome što nikada nije dobilo priliku da se desi, o ljubavi koju nisam doživjela, o vatri koju nisam osjetila, o rukama koje me nikada nisu zadrhtale. Ipak, ovdje sam. Pored čovjeka koji bi za mene prešao svijet, ali čije prisustvo ne razbuđuje moj svijet iznutra. Ne boli me on, boli me ono što nedostaje. Ponekad se pitam da li je ljubav precijenjena ili sam ja previše sanjala. Možda je sreća za mene trebala izgledati ovako.