Daj svoje mišljenje.
Noć kad sam shvatila da me više nema tamo gdje sam bila cijela... Znaš onaj osjećaj kad te neko zna od samog početka?
Kad si još dijete, a on već nosi nešto tvoje u sebi, iako niko to ne zna izgovoriti.
Tako je bilo s nama.
Godinama unazad, kroz sve te tišine koje nisu bile prazne. Bili smo prijatelji što se ne gube.
I kad se ne javljamo, znali smo.
Postojao je neki nevidljivi konac između nas.
Uvijek sam vjerovala da ćemo doći do dana kad će sve to imati smisla. On je bio ispred mene, uvijek korak više, ali kao da me čekao.
I ja sam hodala prema njemu.
Godinama.
Nosila sam ga u mislima kroz školu, kroz ljeta, kroz dane kad sam šutjela, a srce mi je pričalo samo o njemu. Nismo mnogo govorili. Nismo morali. Tišina među nama nikad nije bila kraj, nego pauza. A onda.. nedavno.
Kad sam se nadala da ćemo napokon disati isto vrijeme…
Stigla je poruka. Napisao je da se ženi. Jedna rečenica.
Jedna vatra što je spržila sve snove koje sam čuvala kao svetinju. Nisam znala kako da dišem.
