Daj svoje mišljenje.
Živim u Prnjavoru, u Bosni i treniram taekwon-do otkad znam za sebe. Nisam imao nekih uspjeha, al' mi služi kao lijepa rekreacija. U poslednje vrijeme, klub je u užasnom stanju, al' došlo je par novih članova. Među njima je i jedan dječak, star oko 11 godina. Ne bi tu bilo ništa čudno, da taj dječak nema ogromnih ''socijalnih'' problema (otac mu je u zatvoru, majka se ne brine za njega, psiholozi u školi i radnici u socijalnom uopšte ne pomažu djetetu, društvo ga izbjegava). U početku, i ja sam bio odbojan prema njemu, ne znam ni sam zašto. Sad tek vidim koliko mi je žao zbog toga. U poslednje vrijeme mi je baš prirastao srcu, i pomažem mu kako god mogu, na treningu sam stalno sa njim, učim ga koliko znam, jer se i trener loše ponaša prema njemu. Poenta svega ovoga jeste, da u novije vrijeme, djeca ismijavaju nekog, čim je malo drugačiji ili materijalno slabiji. Žao mi je zbog toga. Ne mogu promjenuti svijet, ali mogu jednom dječaku barem malo uljepšati djetinjstvo.
