Daj svoje mišljenje.
Otac je ostavio mamu i mene kada sam imala 6 godina. Studiram u Beogradu i jedno veče pred Božić mama me zove i pita kada ću kući, neko hoće da me vidi. Rekoh, dolazim sutra i u sebi mislim došao je striko iz Švedske. Dolazim kući, sa sve koferom, ulazim u dnevnu sobu, kad tamo stariji čovjek sa dvije djevojčice i mama me pita: ''Prepoznaješ li ga''? Naravno, mislim se u sebi, ali odgovaram sa NE i samo se okrećem i odlazim u svoju sobu. Mama ljuta dolazi po mene i govori to ti je otac, došao je da te vidi. Ja sam lijepo sišla i rekla mu da ne želim više nikada da ga vidim u životu, da može da se nosi u pm. Nije bio tu kada su baka i deka umrli, nije bio tu kada sam slomila nogu, imala male i velike boginje, kada sam dobila prvu ocjenu, kada je mama imala operaciju slijepog crijeva, bile smo same u svemu. Ni riječ nije rekao, otišao je. Iako me duša boli, ne mogu da pređem preko toga. Neka mi Bog oprosti.
