Moj mali rođak(3) mi je pre neki dan došao sa novčanikom i rekao:"Daj mi nešto sitno?" Ja mu dam svu siću iz novčanika(srećna što ću je se otarasiti) i pitam ga šta će mu, a on kaže: "Hoću da kupim mami makarone, ona voli makarone". Šta ti je ljubav deteta...
Saznao sam da me je devojka prevarila. Pravio sam se lud sve dok nam nije bila godisnjica, a tada sam joj kupio najlepsi poklon sa najlepsom kutijom i masnicom. U kutiji je bila pedala od starog bmx-a....
Govorim tečno 3 jezika: engleski, njemači i talijanski. Latinski i španski znam polovično. Od arapskog znam slova. + Moj maternji. Imam 16 godina.
Mnogo volim svog oca, napravio je me sa 17 godina to je bila neka srednjoškolska kombinacija "za jedno veče", sa mojom kevom koja nije preživela porođaj, moj otac nije ni znao da je trudna, živeo je u drugom gradu. Saznao je od roditelja moje majke da ima dete, nekao se izborio kod njegovih da me prihvate. Uprkos tome što je bio mlad, išao u srednju školu, studirao, on je uvek imao vremena za mene. Sada imam 16 godina i mislim da je najbolji otac na svetu! A i vrh je kada mi dođe na roditeljski, a on najlepši i najmlađi, sve moje drugarice se pale na njega.
Moja mama ima sestru bliznakinju, a tata brata blizanca. Kada sam bila mala nisam bila sigurna ko je ko.
Drugar i ja u gradu pre neko veče, i oko 2 ostanemo bez para, sve smo popili. I mi sednemo ispred neke poslastičarnice i počnemo da pevamo. I posle sat i po vremena, masa nam dala ukupno oko 700 dinara. Bili smo srećni kao mali majmuni, i krenuli do kafane ponovo. I onda smo videli čoveka koji svira gitaru već 2 sata, i u onom koferu mu bednih 100 dinara. Uzeli smo onih 700 dinara, stavili mu kao bakšiš i otišli 3 puta srećniji.
Kad mi kaze: ''Ja se ne derem, ja tako pricam." Pa opalim ti samar jer ja te ne udaram, ja se tako pozdravljam.
Bio sam kod najbolje prijateljice, radila mi je palačinke, pošto sam osjećao neš više prema njoj htio sam ju pitat za vezu, dok je radila palačinke i čekala da se jedna strana speče, okrenula se i počela pričat sa mnom, u jednom trenu došao sam do nje i zagrlio ju, držeći ju za ruke pitao sam je "Hoćeš li biti moja" u tom trenu, požar iza nas je uništio trenutak, palačinka je izgorila te smo nas dvoje počeli paničarit, dok smo čistili kuhinju rekla je potiho "Da" i eto već smo dvije godine skupa i svaki put za godišnjicu pečemo palačinke i pustimo da nam jedna izgori. ;)
Godinama se mučim sa svojom kćerkom, od rođenja joj je ustanovljena cerebralna paraliza. Nema te bolnice i banje koje nisam obišla, samo njoj da bude bolje. Pošto je bila izolovana od društva i naviknuta samo na bolničko osoblje, shvatila sam da mnogo grešim i odlučila da je izvodim svuda. Od rođendanskih proslava, do parka i igraonica, svugde idemo! Stekla je puno drugara. Niko joj se nije podsmevao, niti upirao prstom u nju, sva deca su je odmah prihvatila. Postala je drugo dete, mnogo srećnija i nasmejana, raduje se svakom danu. Bolje priča, više razume. Pre nekoliko nedelja okupili su se njeni drugari u parku, izvukli je iz kolica i držali da bi mogla da hoda sa njima, ja tu sreću na njenom licu ne mogu da vam opišem. Svakog dana su činili isto, pomagali joj i hrabrili je. Danas je načinila prve samostalne korake. Hvala toj deci i hvala njihovim roditeljima! Ne znam kako da im se zahvalim, mojoj sreći nema kraja zahvaljujući njima! Dobrota još postoji, ima nade za nas!
Dok smo bili zajedno, poklonio mi je viski koji je bio namenjen da ga popijemo kad ja diplomiram. On živi u inostranstvu, nisam ga videla tri i po godine, došao je u Srbiju, a juče sam saznala da se ženi do godine. Videti ga sigurno neću, iako smo u istom gradu. Zato sam sinoć načela dugo čuvanog Jack-a, nazdravila za njegovu sreću, pustila po neku suzu i na nogama dočekala zoru. Posle 5 godina njegovog prisustva u mom životu, kao senke koja me non stop prati i vreba, i sa 10000 km razdaljine i vremenske razlike, svega dobrog i lošeg, ja i dalje znam da je on čovek mog života ali zatvaram to poglavlje. A od sudbine niko još nije pobegao, i u to ime živeli.