Aj' vi meni recite jesam ja normalan? Ja ne volim sve što vole mladi. Momci mojih godina ( 23 ) svi se opijaju, izlaze, balinjanju se sa djecom i kao ka*aju neke kurave i to ih čini šmekerima. A ja druže moj, gledam ih i razumijem ih, to njih valja ispunjava. Ja tražim normalnu curu koja me neće varati, sa kojom ću moći da pričam normalno, da mi leži na grudima dok gledamo film i te slične fore.
Moj tata je kupio novi telefon i otkrio smajliće, sinoć mi je poslao poruku 'Kad dolaziš? :-O :-O :-O :-O ohladila se večera :-) :-) :-) :-) ' ...
Kada sam bila mala imala sam astmu i doktor je rekao da idem na more i da se što više nagutam morske vode. Ti dani na moru će mi ceo život ostati u sećanju. Bežala sam od tate koji me je jurio po vodi i davio, dok nas je mama sa ležaljke samo posmatrala. Jednog dana joj je prišla neka žena i rekla joj "Jel vidite vi na šta ovo liči, neko bi voleo da ima decu, a ovaj čovek pola sata davi svoje."
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Kao maloj roditelji su mi poginuli. Imala sam svega 3 godine kad je to bilo. Pošto nisam imala nikog drugog, počela sam živeti sa tetkom, majčinom sestrom. Nije imala puno para, puno je radila da bi nas prehranila. Onda se udala. Ni tada me nije zapostavila. Ni kada je rodila. Čak bi nekada više razgovala sa mnom nego provodila vrijeme sa svojim djetetom. Kad sam bila tinejdžerka, o svemu smo mogle pričati. Pomogla mi je da prebrodim prvi prekid, bila za mene u svakom trenutku. Pomagala sam joj po kući, pomagala njenom sinu u učenju... Kad sam završila srednju, htjela sam na fakultet, ali znala sam da to nije moguće jer nismo bili baš u dobroj finansijskoj situaciji. Rekla sam joj da ne želim zbog toga, a tad je otišla u sobu i vratila se sa kovertom uz riječi:"Sve ove godine sam štedjela za ovaj dan. Ovdje su ti pare za fakultet i za dom u Beogradu". Nisam mogla doći sebi od suza. Odlučila sam se zaposliti negdje i jednog dana ću joj vratiti za sve ove godine. :)
Jedno jutro oko 6 sati, zove me neki 011 broj (ja sam iz KG), ja se javim kad ono neka žena počinje da se dere: "Dolazi kući piii materina, znaš li ti koliko je sati!!!" itd... Ja prvo sam pokušao da ženi objasnim da je pogrešila, ali ona uporna. E onda sam se ja iznervirao. Pa ti da me budiš u pola 6! I onda počnem da se predstavljam kao taj koga je već zvala (valjda sina)..."Neću da dođem, u inat, nikad! Ti si ovakva onakva!" Svašta sam joj rekao!
Kiša, kokice, dobar film, devojka... Ja od tog svega imam samo kišu.
Kad sam bio student toliko sam učio jer sam želeo da moji roditelji budu ponosni jer nismo imali dovoljno para. Nakon nekog vremena sam izgubio vid i bilo je jako teško. Posle dugog boravka u bolnici uspeo sam snažnom voljom da povratim vid i nastavim još jače nego pre. Sećam se da sam jedan ispit spremio polu slep. Prvi sam diplomirao u generaciji. Danas sam uspešan i samostalan i moji roditelji su jako ponosni na mene. Razmaženi ljudi ne znaju šta znači proći kroz pakao i dostići zvezde.Želeo sam da podelim ovo kao poruku ljudima da nikada ne odustaju.
Radim kao hirurg u jednoj vrhunskoj klinici za plastičnu hirurgiju. Pre par dana mi je došla devojka sa slikom druge devojke kao koja želi da izgleda. Iz radoznalosti sam je pitao ko je ta devojka, na šta je ona odgovorila da je to devojka njenog bivšeg dečka kog i dalje voli i želi da liči na nju da bi se pomirili. Rekao sam joj da prvo mora otići da objasni detalje kako želi da izgleda mojoj koleginici da ne bi bilo grešaka i poslao je kod svoje najbolje prijateljice na razgovor, koja je inače neuropsihijatar.
Dečko s kojim sam bila 3 godine me je ostavio nakon što je saznao da bolujem od leukemije. Uz silnu podršku roditelja, prijatelja i porodice, uspela sam da pobedim bolest. Pre par dana smo se sreli, izgledao je lepše nego ikada, pričali smo, kaže da se kaje zbog svega, da je pogrešio, da bi želeo sve ispočetka. Želim da mu verujem i mislim da mu verujem, ali nikad se ne bih pomirila s njim, jer me je napustio onda kad mi je bilo najteže. Sad smo "prijatelji", on se nada nečemu više, a ja tražim nekog ko je dovoljno hrabar da ostane uz mene, bez obzira na sve.