Moja žena je imala najboljeg druga koji joj je bio kao brat. Ceo život su se družili, kao mali 24/7 bili zajedno jer su bili prve komšije. Kada im je bilo 17 njega su udarila kola i ostao je na mestu mrtav. Danas, moja supruga ima 43 godine, živimo na skroz drugom kraju države od njenog rodnog mesta, ali se smatra obaveznim odlazak u njen rodni grad i pravac na groblje na dan kada je tom njenom drugu bio rođendan i na dan kada je poginuo. Nekada ne mogu da pođem sa njom zbog posla, pa ona ode sama, ali kad god smo otišli zajedno, ona je satima sedela pored groba, pričala sa svojim drugom i plakala na sav glas. Siguran sam da je njen drug presrećan što je proveo svoj život uz takvu osobu i da je pazi sa onog sveta, dok je ja pazim sa ovog.
Do moje devete godine imala sam tri imaginarna prijatelja. S dvojicom sam se stalno igrala, a onog treceg smo svi mrzili.
Kada vidim stare ljude, vazda mi je nešto više žao deda nego baba. Babe mi nekad' izgledaju podmuklo.
Danas sam doručkovala jaja zajedno sa mojom mamom, tatom i sestrom. Rekla sam da mi jaja nikad neće dosaditi, a na to je moja majka dodala: ''Kad se budeš udala nagledaćeš ih se pa će ti tad dosaditi''. Bilo je dvosmisleno i ja sam počela da se smejem jer sam, naravno prvo pomislila na onu bezobraznu stranu. Cerekala sam se dok nisam videla tatin pogled koji je govorio da ce me udariti ako u tom trenutku ne prekinem da se smejem. Posle me bilo sramota.
Svoju devojku sam upoznao tako što sam prelazio preko pešačkog prelaza, zagledao se u nju i kako ja buljim ko budala mene udari auto. Posle je otišla sa mnom kad me je hitna dovela i tu se smuvamo u bolnici. Ako kad budemo raskinuli, znaću šta treba uraditi, baciti se pod komšijin auto, možda se pomirimo.
Tinejdžerka sam. Znate, svi u školi gledaju kako se oblačiš, kako ti izgleda frizura i ako nisi lepo obučen svi te prozivaju. Moja porodica nije bogata, a nije ni siromašna. Ne tražim im da mi se kupuju patike stalno, nosim ih po 2 godine, majice imam, farmerice skoro sve pocepane, ali ja to zašijem pa se nekako i ne vidi. Trudim se, ne bih da im sad trošim puno novca na odjeću, nekako iskombinujem te stvari i ako nisu posebno lepe. Možda se to primeti, ali ja se ne žalim... Moje drugarice imaju pun ormar i žale se da nemaju šta da obuku. Šta je život...
Popularne devojčice iz mog odeljenja su se naljutile na mene kada je jedan mlad profesor meni rekao: "Ajde ova lepa da odgovara.''