Da ventilator nije duvao u pravcu skripte, ne bi nikad bila otvorena!
Kada sam došla prvog dana da predajem u školi, tetkica me je izbacila iz učionice misleći da sam učenica.
Kada sam bila mala, čula sam tetku koja je pričala na telefon (komentarišući vjerovatno tada bivšeg poslodavca) : "Svi oni postanu drkadžije kad se uhvate fotelje". Dan poslije toga deda me pitao: Šta ćeš ti, prinzeco, biti kad porasteš? Bićes dedi doktorica? Na šta sam ja odgovorila: " Ne, hoću da budem drkadžija." Misleći da su direktori sa puno para.
Moj dečko je konačno skupio hrabrost da mi prizna da me voli. Rekao mi je to na francuskom. Ja sam se samo nasmejala i zagrlila ga, jer nisam mogla da se setim kako se na francuskom kaže: "I ja tebe". Inače, učim francuski godinama.
Svako jutro zakasnim na posao po 10-15min. Kasni i meni plata pa sam nekako skontao da mogu i ja da kasnim na posao.
Kad bi' kojim slučajem našao više desetina hiljada eura, nikad ih ne bih vratio.
Kad sam bio mali tata me je vodio na neki rođendan i greškom odveo na pogrešan u istoj toj ulici, a ja sam morao da sedim do kraja rođendana sa nepoznatim ljudima, jer tad nisam znao da se vratim kući.
Moj ćale je upravo našao pesmu koju je poslednji put čuo u osnovnoj, i sad nakon zaključka da je tražio 33 godine, pleše i skače po kući dok su zvučnici pojačani do kraja!
Mrzim kad u prodavnici na kasi čekam da mi vrate 20 feninga, ali ih jako želim, i onda dok prodavačica ne izvadi kusur ja se pravim da tražim nešto po torbi, da ne ispadnem očajna za 20 feninga, zgrabim ih i nestanem.