Kad prepisujem na ispitu gledam da ne pišem "od reči do reči" kako profa ne bi provalio da sam prepisivala, a kad naučim trudim se da bude tačno u reč kao iz knjige/skripte.
Kao mala, imala sam pun zid postera, iako za minimum polovinu nisam imala pojma ko su.
Razvela sam se ja,razveo se on.Svaki put me grize savest kada ode da se vidi sa decom i pomišljam kako ce njegova ćerka za 10-15 god. napisati knjigu "Žena koja nam je uništila zivot".
Moja mama u 44. godini uči engleski. Neki dan mi je rekla: "Tudej is a bjutiful najt."
Njegovu zgradu pokazujem drugaricama kao da je znamenitost grada.
Teško mi je sa njom, mučno, ali ne mogu da je ostavim, ne mogu bez nje...
Samo želim da vam se zahvalim što postojite. Svaki put kada sam tužna i usamljena dodjem na ovaj sajt i vi me razveselite. Shvatam da moji problemi i nisu tako veliki, a i da postoje ludaci kao što sam ja. Postali ste moja druga porodica. Kada ste tužni, ja tugujem sa vama. Vašim uspesima i ja se veselim. Još jednom, hvala vam što postojite.
U srednjoj školi sam bio miran i povučen. Nikad izbacan, niti primećen. Drugačiji od drugih. Non stop slušao ziku, izgubljen u svom svetu, dok su ortaci uvek glumili budale ne bi li bili glavne face u školi. Kad sam upisao fax, hteo sam da se promenim. I tako sam počeo izlaziti češće, napijao se do besvesti, radio svakakve gluposti. Na taj način sam bio primećen i zabavan, ali sam i popustio s učenjem i upropastio sebi studiranje. Ponašao se baš kao ortaci iz srednje, a obećao sam sebi da nikad neću biti takav. Sad shvatam kolko sam bio srećniji dok sam bio svoj, a ne ovakav. Tad su mi devojke govorile da sam zreliji od ostalih, vredan i dobar, a sad me vide kao neku pijanu budalu nesposobnu za život ...
Najviše mrzim kad odem kod nekog i skuva mi retku kafu, a ja moram na silu da je popijem.