Da sam muško ne bih mogla da budem ni sa jednom od svojih drugarica u vezi, s obzirom na stvari koje znam.
Dok sam čekao red u pošti iza mene je bila žena sa nepodnošljivim djetetom koje je vrištalo i plakalo cijelo vrijeme i kad je stao iza mene ja sam mu prdnuo u facu, nečujno!
Moj otac je napustio moju majku kad je saznao da je trudna. Nikada ga nisam video, ne znam ništa o njemu. Plašim se da ga potražim jer on verovatno ima drugu porodicu sada, a ja ne mogu večno da se pitam zašto je odabrao njih, a ne mene i moju majku.
Najviše volim kad se suprug vrati s posla, stavi ruku na moj trbuh i prošapuće: ''Pa kako ste mi, cure moje''.
Kada mi neko ne odgovori na poruku, ja obrišem to što sam poslala i osećam se kao da je nikad nisam ni poslala.
Kada je moj brat otišao kod psihologa (doktora) za ljekarsko uvjerenje pred upis u prvi razred osnovne škole pitali su ga ako ima tri marke i dobije još četiri koliko će tada ukupno imati. On je ćutao par minuta, majka se već uznemirila zbog toga, jer je mali znao da sabira mnogo veće brojeve, kad on progovara :" 161 dinar!" Doktorka je ostala zatečena i pitala ga je po kom je kursu računao. To je bilo u onom periodu paralelne upotrebe marke i dinara.
U gradskim autobusima ne čujem sopstvene misli, jer su veoma bučni.
Kada se ljubim sa djevojkom, nikada ne zatvaram oči. Ona misli da je to bezveze, ali ja obožavam da gledam... onako izbliza. Prelijepa je i ne želim da sklonim oči sa nje ni jednog trena.
Uvek kada idem sama negde nosim slušalice sa sobom, koje ne skidam sa glave dok ne dođem na određeno mesto. Da bi mi se skoro desilo, dok sam sedela na klupi, da mi priđe jedan fin deka, sedne pored mene i kaže: " Drago dete, da li ti uvek nosiš to na ušima? Meni to izgleda kao da mrziš ceo svet i da nećeš da pričaš sa ljudima." Samo sam ćutala.
Ne volim da držim momka za ruku dok šetamo gradom, ali volim da ga uhvatim pod ruku, onako kao babe. Tada se osećam sigurnom i zaštićenom.