U stanu pored mog žive dve prelepe komšinice i uvek kada čujem da se otvaraju njihova vrata trčim do svojih i gledam kroz "špijunku" kako bi ih odmerio.
Mrzim to što postajem izuzetno ljubazna i fina kada se sretnem sa osobama koje organski ne podnosim i koje stalno ogovaram.
Већину прољећа сам провео у шуми и радио пуно и сад кад хоћу да продам дрва неће нико да купи а толико сам уложио у то и трудио се.
Retko nosim haljine, pa kad se osmelim i obučem neku imam osećaj kao da idem gola.
Briga me šta drugi kažu. Kad jedem nešto ukusno uvek poližem i prste.
Dečko me je ostavio i sutradan se smuvao sa nekom ribom iz naše škole. Ja to nisam znala pa sam je na odmoru najljubaznije pitala da li ima cigaru i upaljač, na šta su me ona i njena drugarica pogledale u fazonu wtf.. Kasnije tog dana sam saznala da su zajedno i shvatila sam da sam sasvim slučajno ispala cool.
Kad mi je mozak prepun, setim se kako sam kao mali na selu ležao na travi i gledao figure koje prave oblaci.. Da mi perspektivu..
Poludim kad vani pripita čujem neku pjesmu koja mi se sviđa i ne zapišem koja je nego ću kao upamtit i svaki put zaboravim koja je!
Životni san mi je da me usred učenja neko prekine i kaže "ostavi to, ideš 10 dana na Karibe da se odmoriš".