Tri dana pre svadbe, šminerka mi je otkazala šminku, razlog je bio i više nego opravdan, tako da se ne mogu ljutiti. Ipak, naravno da sam bila očajna u tom trenutku i požalila sam se rođenoj sestri. Da je situacija bila obrnuta, ja bih sama rekla da ona uzme moj termin, ako je već takva stvar. Ona mi je samo rekla, ma ajde staviš malo pudera, maskare i labelo i to je to. Iako sam znala unapred odgovor, nekako sam je pitala da mi ustupi njen termin, na šta je ona samo rekla pa zar da ti dođem na svadbu kao košarka. Na kraju mi je kuma ustupila njen termin, i sve je bilo kako treba. A kumu nisam ni pitala, sama je rekla uzimas moj termin kod te i te šminkerke. Igrom slučaja, kuma i sestra su imale termin u istom salonu, pa smo se nas dve srele tamo. Ne znam, ali činilo mi se da joj u očima vidim bes jer ću ipak imati profi šminku. I da, šminka je sitnica i naravno nebitna za moj brak, ali tada sam shvatila da je sestra obično samoživo i ljubomorno đubre.
Danas sam sreo dečka malog cigana u parku pitao me je čiko imaš 20 din da jedem ja sam izvadio novčanik i dao mu 1000 on je sav srećan otišao u pekaru i kasnije sam ga video u ćošku zgrade kako deli mlađoj braći hranu jako sam se lepo osetio tad.
Bio sam danas na groblju i jedna scena koju sam video mi je baš naterala suze na oči. Vidim dva čoveka (od 40-ak godina) kako stoje ispred spomenika sa limenkama piva, dok treća limenka, otvorena, stoji na samom spomeniku. Pomislio sam prvo da im je to neki drugar koji je skoro umro, međutim pogledam spomenik i vidim da je momak umro 2013., dakle pre 11 godina, i da je imao 30 godina. Pomislio sam koliko neko prijateljstvo može biti jako i iskreno, i kakav čovek neko treba da bude, kada mu drugari i posle 11 godina od kako ga nema dolaze na grob da popiju pivo sa njim.
U životu nisam nekoga tražio da mi posudi svoj auto, bicikl ili slično. Smatram to poštovanjem prema drugima i njihovoj imovini. Osobama od povjerenja posuđuje se alat, novac, pivski stol i klupe za fešte i tome slično. Kakav to mozak ide nekoga pitati da mu posudi auto? Evo zatečen sam skroz. Dovedeš i mene i sebe u neugodnu situaciju. Imaš javni prijevoz i kraj, ako te nema tko odvesti. Da me pitaš mogu te odvesti, nije problem do Amerike. Auto ne posuđujem.
Dala sam ćerki ime Tandarela i tek sad kad je zezaju u školi vidim kakvu sam glupost napravila. A htela sam samo da bude cool, osobeno, jedninstveno, latinski...
Dok moja djevojka misli da spavam, ja u kasne sate sa drugom djevojkom na kraju grada.
Za vreme Korone smršala sam 19kg, sa 74kg na 55kg u periodu od godinu dana ishranom i vežbanjem kod kuće.
Godinama maštam da nabavim psa, no nije se moglo ranije. Žena i ja sad napokon kupili i uredili kuću, dvorište nije preveliko, ali dovoljno. Čim ogradim sve, ispunit ću si tu želju jer smatram da je to posebno veselje, ali i obaveza na koju pristajem. Možda uzmem i malo mače, pa neka skupa odrastaju.
Danas mi je otac tako odlučno, više puta rekao da nikad neću biti uspješna. Ja, koja sam uvijek bila odlična, poslušna, nikad nisam učinila nešto zbog čega bi se moji roditelji osjećali loše, koja još malo postajem doktor i supruga jednog čovjeka, punog ljubavi i poštovanja, neću biti uspješna. Cijeli život slušam priču sličnu ovoj i imam kompleks niže vrijednosti. Uvijek se osjećam jadno, ispod svih u društvu, nemam neke veće ambicije jer smatram da nisam sposobna. Danas sam jasno shvatila zašto. A što još i gore, on je zadnja osoba koja je kompetentna za ovaj komentar, ako gledamo bilo koju sferu.
Devojke, pod hitno morate da poboljšate vaše sposobnosti za oralno zadovoljavanje.