Daj svoje mišljenje.
Nisam željela biti borac u životu ali sam morala. Život je to nekako iscenirao sam, a ja sam se našla u tim tijesnim cipelama u kojima sam morala koračati naprijed. Preplašena i vođena samo željom da preživim ogromnu emotivnu bol koja me razarala iznutra. Jer razvod boli. Jako. Na više nivoa i u različitim smjerovima. Ali zbog jedne male ručice u mojoj ruci i jednih plavih okica, koje su me gledale s bezgraničnim povjerenjem, morala sam biti dobro na kraju. Jednom biću sam bila čitav svijet u tom trenutku. Bila sam mama. Sebi sam bila žena slomljenog srca. Žena čija je duša umorna od tolike boli i tuge... Ali jednom malom dječaku sam bila mama. Njemu sam bila heroina, njegovo utočiste i sigurna baza. U njegovim očima sam bila tako velika i snažna. I njemu tako važna. I to me je diglo iz pepela i dalo snagu da idem dalje. U želji da zaštitim njegovo malo biće, osiguram mu miran san i opravdam ukazano povjerenje zapravo sam iscijelila svoje srce. Sada je sve dobro. Mi smo dobro.
