Od malena moja najveća ljubav je jedan sportski klub. Zbog te ljubavi sam prelazio stotine kilometra bez dinara u džepu, spavao na klupicama, dobijao batine... Zbog te ljubavi su me ostavile mnoge devojke, izgubio mnoge prijatelje, svađao se sa porodicom... ne znam da li je sve to vredno.
Tačno znam šta sam radila, mislila i osjećala na današnji dan prije godinu dana .
Žao mi je što sa svojom rođenom sestrom nemam nikakav odnos. Uopšte se ne slažemo, a volim je više od svega.
Volim da sednem negde pored reke i da zurim u jednu tačku i tako razmišljam sta sam ja imao u životu ...
Menjam često profilnu sliku na whats app-u, (iako ga uopšte ne koristim) u nadi da moj bivši ima mene u imeniku i da može da vidi sve te slike.
Gledam ljudi oko mene sve nešto u problemima, nemaju posao, ostavili ih dečko/devojka, počeli ispiti...a meni jedini problem da l da se ofarbam u crno ili čokoladno braon?
Rekli su mi da sam psiho u školi, jer stalno gledam u nekog. Sve vreme. Najbolja drugarica se naljutila zbog toga .A ja samo izučavam ljude i njihove pokrete. Ko bi rekao da Anja iz prve klupe lupka noktima po desnoj butini kad je nervozna? Ili da Mira kad joj nešto nije jasno ima nadmen pogled. Neko se zabavlja tako što priča na času dok ja izučavam...
Ne znam šta mi je, ali u poslednje vreme kod devojaka primećujem samo noge. Mislim da su one postale glavni razlog da li ću neku devojku smatrati zgodnom, znači ni sise ni dupe.
Mogu da imam koga poželim, sem jednog.
Kad raskine sa ovom malom, biće moj. Kolega, drži se, stižem.
Ostavio me je jer sam mu stalno nešto prigovarala, a ja bih sada najrađe da on vuče noge dok šetamo ili znojav sa fudbala dođe kod mene pa me izljubi i izgrli takav.