Ponekad kad idem ulicom i slušam muziku koja me toliko ponese, na ivici sam da zaigram i pevam.
Kad god se vraćam iz grada taksijem, taksisti kažem da mi stane kod kuće pre moje, jer ne želim da roditelji vide da bukvalno bacam pare na to.
Bio sam sedmi razred osnovne škole i zamolio sam majku da ne idem u školu idući dan, jer bi htio da duže spavam. Smarao sam je čitav dan i rekla je da može. Nisam joj vjerovao. Ustao sam kad i inače, a na stolu bi me u sedam ujutro čekao doručak. Taj dan ga nije bilo. Pucao sam od sreće jer neću u školu, vratio se u krevet i od silne sreće nisam mogao da spavam. Obukao sam se i otišao u školu. Idiot.
Свако вече када скидам чарапе, прво их помиришем па их бацим поред кревета.
Najbolja drugarica me dosta blamira u poslednje vreme. Prelazim preko svega jer mi jako znači, ali nekad stvarno pretera.
Sledeći put preskačem ogradu od autobuske stanice ako me ne puste da ispratim majku!
Od sve muke se nasmejem kada uđem kod sina u sobu i ugledam nešto od njegove mokre garderobe kako je raširio na radijator da se osuši, a vani 30 stepeni u plusu. Navika je navika, ljubi ga majka.
Konstruisao sam potpuno funkcionalnu vremensku mašinu.
Ali ne mogu da je komercijalizujem jer mi sve banke od kojih hoću kredit za masovnu proizvodnju i marketing traže potvrdu o patentiranju. To ne mogu da dobijem od Zavoda za patente jer oni nisu nadležni za mašine koje funkcionišu suprotno poznatim zakonima fizike. Reko' pa sa' ću se vratim nazad i sprečim matorce da Vas prave, ima da Vas nema bre...