Pravila sam se da sam prespavala samo da bi me komšija povezao.
Imam 19god, mene i 2 brata podigla je moja majka sama, otac džukela, živimo kao podstanari.(standarna tužna prica). Stvar je u tome da je moj život savršen radim, fax dajem u roku, živim na moru, imam društvo koje me poštuje i voli. Jedva čekam trenutak kada ću reći kevi da više ne mora da radi i uplaćivaću joj putovanja do kraja života!
Imam 33 godine i odavno sam samostalna. Sad sam na godišnjem odmoru kod mame i ispunjava mi sve želje-pravi palačinke, češka po leđima, donosi kafu u krevet...kako prija. Mogu barem jednom godišnje da budem mamina maza.
Iskreno,uvek sam želela imati društvo kakvo ima moj ćale.Od osnovne su zajedno uvek bili njih desetak,imaju neverovatne priče i uspomene koje mi stalno prepričava, kroz sve i svašta su zajedno prošli i sve bi uradili jedan za drugoga. I dan danas je tako.
Na njegovom krovnom prozoru se osećam ko na vrhu sveta dok me on čvrsto drži da ne padnem.
Nikada ne kupujem Kinder bueno ili Twix kada sam sa nekim u društvu jer se lako dele.
Cimerka sa kojom živim u stanu, pošto studiramo zajedno, mi je nedeljama govorila da viđa lika prelepog, zgodnog, ćelavog, ma savršenog, od svega znala je samo da se zove Ivan. Kada se završila godina pozvala sam je kod mene u moj rodni grad na par dana. Došla je, bile smo do grada, vratile se i sedele kod mene u sobi. Pola sata kasnije u sobu ulazi moj rođeni burazer, pogleda je i kaže: "Drago mi je, Ivan." Ona ne progovara. Nekako mu je rekla da se zove Vanja i ućutala. Kada je on otišao ona sva uzbuđena kaže: "To je taj lik o kom sam ti pričala, ne mogu da verujem!" To je bio šok za obe. :)