Nedavno sam izašla sa momkom koji trenira rukomet. Pričajući sa njim primjetila sam da je opsednut tim sportom. Sve je bilo okej dok nije uporedio moju glavu sa rukometnom loptom.
Baš me zanima da li ću ja djeci govoriti 'to nije bilo u moje vrijeme'. Šta li će sledeće izmisliti?
Ćaletov drug iz Hamurga mi pri polasku kući nudi 10e, ja ono kao u fazonu "ma ne treba" i lik vrati pare u novčanik.
Plačem dva puta godišnje. Na svoj rođendan kad mi čestitaju svi osim nje, i na njezin rođendan. Danas joj je rođendan. Pa nek sam i papak zbog toga.
Pošto nisam baš imala inspiracije, dedi sam godinama uporno za rođendan kupovala pjenu za brijanje i losion. Dok mi konačno nisu rekli da se čovjek brije mašinicom.
Lupila bih močugom po glavi muškarce koji vrtlaju jezikom k'o veš mašina dok se ljube!
Kao mala, kada bi se završila školska godina uzimala sam svoje sveske, štiklirala svaki zadataki i ocjenjivala sa 5.
Sedim ti ja u autobusu, dremam. Prliazi mi lik sa brzim naočarima, istetoviranim vratom, ćelav.
Pita: "Dečko, imaš kartu"?
Ja mu odgovaram: "Izvinjavam se, ja sam zaboravio kartu kod kuce".
Kaže on meni: "Ma zaboravio si ti k**** moj kući". Toliko o finoći.
Uvek sam se pitala kako to ljudi mogu da izađu u grad sami, kako se uopšte ponašaš kad izađeš sam? To nekako izgleda glupo, kao sramota.
I tako ti ja juče ostanem sama u stanu a izlazi mi se haos, svi nešto zauzeti. Sredim se ja i izađem sama. Vrh provod, vrh osećaj kad ne moraš da žuriš zbog nekoga i ne zavisi od nekoga. Ovako sam radiš kad šta hoćeš. Ponosna sam na sebe zbog toga što sam uspela da pobedim predrasude i strahove i izađem sama.