Kao mala obožavala sam da kada porodično kolima krenemo negde,dok se mama i tata zapričaju, ja se sa bratom plezim ljudima u kolima iza naših. :) i uglavnom su ljudi reagovali smešeći nam se. :D
Po zanimanju sam medicinska sestra i bojim se, da ću se naći u situaciji gdje spasavm nečiji život i to neću uspijeti.
U prodavnici gde stalno kupujem uvek ostavim kusur ako ima malo tipa 5 dinara,ali kada meni zafali nešto malo da bih kupila, oni kao nema veze donećeš. Sta bre da donesem koliko ste se samo obogatili na meni.
Žao mi što starim.. Strah me budućnosti.. Hoću zauvek ovo vreme, ovu mladost, ove prijatelje oko mene.. Strah me života bez mame..
Mislim da sam jedna od retkih koju je, u ovo teško vreme besparice, obradovao otkaz.
Čim sam započela vezu sa sadašnjim dečkom, iz zezanja smo napravili ugovor koji smo oboje potpisali: "Sledeći put kad Aleksandar napravi neko sra*e, šutnuti ga." Ugovor čuvam, i idemo ka četvrtoj godišnjici. :)
Neprijatno mi je kad šetam sa mamom, jer ima bolju liniju od mene i svi pogledi su uprti u nju, ali sam ponosna na nju.
Ujutro imam razgovor za posao i zapisala sam moguća pitanja i odgovore. Večeras spavam sa sveskom ispod jastuka kao nekad u školi, da bi mi ostalo sve u glavi.
Zanima me da li ljudi koje viđam po školi znaju moje ime i prezime kao što ja znam njihovo...
Meni su rekli da je najlakše curama prići tako što im staneš na nogu, pa se potom izvineš, predstaviš i ponudiš dotičnoj da popijete nešto zajedno kako bi se bolje upoznali. Svaka cura kojoj sam stao na nogu je skočila, vrisnula, izderala se na mene, a potom mi šamarčinu svezala. Gdje griješim?