Čitav život bežim od veza, od straha da ne budem povređena. Sad mi je 40, nisam imala nijednu ozbiljnu vezu u životu i vidim da ću zauvek ostati sama.
Tata mi prije par godina rekao da se razmišljao da mi da ime Vojskana ili Mašinka jer sam rođena na dan vojske. Hvala Bogu pa ga je mama spriječila.
Kad pričam obavezno pojačavam ton, dok mi neko iz društva ne kaže da sam preglasan.
Kad ne spavam niko ne zove, kad zaspim posle 15 minuta kao da zemlja gori.
Mrzim kada idem ulicom, i odjednom osjetim da mi je nekakva paučina na licu. Imam osjećaj da se to samo meni dešava, i kako neko ko je prije prošao tim putem nije naletio.
Kada sam imala dvije-tri godine tati sam krisom uzela novčanicu od 500 eura. On je danima tražio, policiju je bio uveo na kraju, čak i banku tužio dok jednog dana nisam došla sa svojom Bratz lutkicom i novčanicom do njega i rekla mu "Tata mojoj lutkici se vše ne sviđa lila boja za njenu posteljinu, oću drugu". On se samo nasmijao, uzeo novčanicu i kupio mi sljedeći dan novu lutkicu i novu posteljinicu za lutkicu.
Imam astmu, a pusim. Roditelji mi to ne odobravaju sa pravim razlogom i ja se u poslednje vreme krijem, toliko želim da prestanem, a ne mogu.