Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
One godine kad je Finska pobjedila na eurosongu sam 2 noći imao noćne more.
Krenem da brišem poslate poruke jer mi je telefon prebukiran, i prosto mi žao, ne mogu da se odlučim ni za jednu, koliki sam car duhovitosti i sarkazma.
Imam pitanje za one muškarce koje svakodnevno vidjam po gradu sa izdepiliranim nogama i počupanim obrvama, je l' vam menstruacija redovna?
Do moje devete godine imala sam tri imaginarna prijatelja. S dvojicom sam se stalno igrala, a onog treceg smo svi mrzili.
TV mi više služi da mi pravi buku dok sam na kompjuteru nego za gledanje.
Kada je moj bivši momak imao baš važan ispit, poželjela sam mu svu sreću ovoga svijeta i napisala: "Bit ću ti moralna podrška". On meni odgovara sa HAHAHHAHAHAHAHHAHAHAHAHHAHAH, ja zbunjena, jer nije to odgovor koji sam očekivala, vratim razgovor kad vidim da sam napisala: "Bit ću ti oralna podrška."
Волим кад изађем сама напоље у шетњу или слично, тад боље размишљам. Неки људи мисле да сам чудна кад изађем сама или да немам пријатеље.
Baba me je malopre posle ručka pitala šta znaši to ''kida'', ''šta kida''... onda sam joj objasnila da time objašnjavam kako je nešto mnogo dobro... a onda je zatim dodala mom tati ''vidiš kako tvoja ćerka zna strane reči''.