Ustvari, ne volim raspust jer cijeli dan sjedim pred kompjuterom, ne izlazim nit zovem koga. :(
Imam 20 godina i juče sam, kao i kad sam bila mala, stajala pola stata ispred rafa u supermarketu gde su bila kinder jaja i merila ih dok nisam izabrala najteže. Jer to mi je uvek bila taktika, najteže jaje = najbolja igračkica.
Kada idem na ispit izgledam kao zombi jer, razume se, nisam spavala celu noć, a kada izlazim sa upisanom ocenom sa istog ispita prati me 'vetar u kosi' osećaj... kao druga osoba.
Imam strašno veliku tremu jer u ponedeljak treba prvi put u školi da izađem ispred više od 20-oro dece i održim im čas. Nemam pojma šta treba da pričam posle predstavljanja...
Devojka mog najboljeg drugara me ne voli, a nikada se nije potrudila ni da se upoznamo, da razmenimo par reči. A moj drugar, kao budala, na to ne obraća pažnju. Ne shvata da mu neću ni na svadbu doći, a prošli smo svašta, kao pravi prijatelji.
Dečko mi je sportista ceo život i od kad smo zajedno forsira mene da treniramo, i ja stvarno volim to , osećam se bolje kad istreniramo , ali ponekad mu kažem da sam u gradu s drugaricama a ustvari kupim najveći domaćinski čips i dva kinga i ležim u krevetu i prežderavam se i gledam Očajne Domaćice.
Na onoj velikoj fotografiji iz prvog razreda osnovne, koju svi imamo, jasno mi se vidi mrva od sendviča.
Pokrviram se sa dva identična ćebeta, i tačno znam koje ide prvo, a koje drugo.
Zaveštaću organe! Meni kad umrem više neće trebati., a nekom će sigurno pomoći!
Imam mali podbradak, i tako me danas moja baba gleda i kaže mi: ,,Sine, nešto ti se nadulo tu ispod brade".