Kad sam bila mala uvijek sam sipala sok u onu posudu za led i kad se zaledi mislila sam da je to ustvari sladoled. :)
Kad sam bila mala na pitanje starijih: šta želis da budesš kad porasteš, odgovarala sam- čovek...
Bilo im je smešno i govorili su "pametnica mala"...
I skromnost na stranu, mislim da sam uspela u tome.
Sad je moj odgovor, MAJKA, ali plašim se da to nikada neću postati...
Nervira me kad netko počne nešto u fazonu "E buraz moram nešto da ti kažem.." i nakon dvje minute: "Ma nema veze, zaboravi." Onda poludim.
Najljepši dan koji sam proveo s djevojkom bio je dan kada smo oboje imali samo marku u džepu i po cijeli dan se smucali po parkovima, i na kraju kupili sebi čips i uživali u njemu kao da je pečenje.
Od kad sam naučila da podižem jednu obrvu, ceo dan provodim ispred ogledala.
Uvek kada smo kao mali igrali žmurke, kada god je bio red da ja žmurim nisam htela više da se igram.
Imam sestru blizankinju. Ona je starija, a ja mlađa. Zajedno smo jedno kompletno biće. Prije godinu dana je završila na klinici zbog ekstremnog slučaja anoreksije. Mislila sam da se neće izvući. Svi misle da se nas dvije stalno svađamo, ali niko, čak ni ona, ne zna da često legnem pored nje, gledam je kako spava, slušam kako diše i mislim u sebi: "Hvala ti što me nisi napustila."
Ne znam kako i zašto, ali se na kraju uvek ispostavi da se moj drug zaljubi u mene. Čim pomislim da napokon imam pravog druga, on mi izjavi ljubav. Ja ni prema jednom ništa ne osećam osim one drugarske, ortačke ljubavi. Mrzim što samoj sebi namećem osećaj krivice, ali isto tako znam da ja ni u jednom trenutku nisam dala povoda ni jednom od njih, da pomisle da može da bude nešto među nama. Sad moram još jedno prijateljstvo da ugasim, jer ne mogu da objasnim čoveku da možemo samo prijatelji da budemo. Bedak.