Nastavnica sam i pristrasna sam. Neku djecu jednostavno volim više od druge. A kad sam ja bila đak mrzjela sam takve nastavnike.
Sa samo tri godine doktori su mi zabranili da jedem slatkiše zbog bolesti, ali mom starijem bratu to nisu mogli da zabrane i obično su mu krišom davali da ja ne vidim. A on, da bi bio dobar brat uvek bi meni davao žele zeku (jer on nije voleo) i govorio bi kako je to slano, ja sam mu verovala. :D
Počeo sam da lepim slike drugarica moje devojke na džak za boksovanje.
Bio je moje sve godinama. Bila sam i ja njemu, u to sam se uverila kad sam mu rekla da sam trudna, bio je sneg i samo smo dugo šetali držeći se za ruke najčvršće moguće, i posle me samo pitao: jesi spremna da budeš mama? Ipak sam bila premlada. Dižemo kredit da bi se što pre uzeli, posle šoka usledilo je ushićenje, a onda se desilo- tog jutra se budim u krvi. Tako je kratko bila u mom stomaku, u mom srcu, taman što sam je zavolela... Izgubili smo bebu. Oboje smo patili na svoj način, a njemu sam zamerala stalno, kako me ne razume dovoljno, i tako... Svađe. Borili smo se za nas, i odustali. Oboje smo našli nove partnere, on je u dom koji je počeo praviti za nas i našu bebu doveo nju, a ja sam se naposletku udala, nesretno, razvela također, nesretno. Skoro tri godine prošle, nismo se videli (živimo u različitim gradovima), i sasvim slučajno, na jednom koncertu... On. Sam. I niko ne grli snažnije. I tu smo gde smo... I kaže: Ljubav si mog života.
Kada odem u prodavnicu, uzmem šta mi treba, i posle se 5-10 minuta šetam i gledam šta ima novo.
Voleo bih da mogu da okupim celu familiju,sve ujake, stričeve, tetke, strine, babe, dede, braću i sestre da napravimo jednu zajedničku sliku i da je okačim na zid.
Svi imamo prirodne mirise i mnoge ljude prepoznam zatvorenih očiju samo po mirisu. Pitam se kakav je moj miris.
Svaki dan imam pola sata samo za sebe, pustim omiljenu muziku, napravim sebi omiljenu kafu, udobno se smestim u fotelju i odlutam malo iz ove sumorne svakodnevnice.
Knjige iz kuće uglavnom koristim kao tegove, koje stavim u ruksak da mi je teže raditi sklekove.
Godinama sam bila u vezi sa jednim dečkom, i kada smo raskinuli, ipak smo nastavili da se viđamo. Bio je moja velika ljubav, kao i ja njegova, ali jednostavno nismo mogli iz nekih drugih razloga da nastavimo. Naše viđanje je trajalo i kada je on započeo vezu sa svojom sadašnjom suprugom, a završilo se kada je ona ostala trudna. Ja sam inače babica po struci, i ona je, igrom slučaja, došla da se porodi baš kada sam ja radila. Imala je dug porođaj, deset sati, a ja sam sve vreme bila uz nju kao da mi je najbolja prijateljica. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam ugledala to malo biće, i kada sam izašla u hodnik da čestitam srećnom tati. On je plakao, verovatno od sreće, a ja zato što je trebalo da budem na njenom mestu...