Sinoć sam na keju ugledala starijeg čoveka, oko 70 godina, kako uči da vozi rolere. Bio je sam. Verovatno ga je bilo sramota da to radi po danu. I ako mu i nije išlo najbolje, bio je uporan kao malo dete. Baš sam se raznežila. Ulepšao mi je veče.
Mrzim kad me neko pita sta sam u horoskopu i ja moram da odgovorim da sam jadne, male Ribe. Jednom sam rekao da sam kengur gospodji koja me je davila u busu.
Izgubio sam opkladu i morao da obrijem jednu obrvu. Inače radim na recepciji u hotelu.
Uvek ustajem poslednja ujutru samo da ne bih išla da kupim hleb.
Prezirem kada sanjam da trčim, pa se živa pokida koliko se umorim. Kao usporen snimak!
Kada sam bila mala na letovanju šetajuči plažom (izgubljena) naišla sam na nudiste, kada me je majka našla (uplakana i zabrinuta) ja sam je pitala: 'Mama jel ti plačeš zato što ovi ljudi nemaju novac za odeću?'
Uletela mi je baba u sobu dok sam bio sa devojkom u krevetu, i jednostavno je pitala : ''jesi li gladan'' ?
Hoću da povalim svoju koleginicu. Stalno me izaziva. Ali plašim se bilo šta da uradim da ne dobijem otkaz.
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
Imam druga sa kojim se družim ceo život. U njega sam zaljubljena vec godinu dana, međutim on za to i ne sluti. Puno mi se lepih i zgodnih momaka udvaralo, ali nisam htela ni da čujem. On je do sada promenio puno devojaka, međutim najviše me povredilo kad mi je stigla poruka da mu je devojka trudna. Sve se u meni slomilo, od velikog bola nisam čak mogla ni da zaplačem. Posle par minuta sam mu odg. nemoj da dozvoliš da abortira, dete nije ništa krivo, neka se rodi, a nju uzmi za ženu, tako je najbolje. I eto ih u braku su, rodila se prelepa devojčica, koja ima slično ime kao i ja. A njega još uvek volim, i još uvek sam sama.