Prošao sam jutros pored starca koji je nosio šajkaču i orden, spustio sam glavu bilo me je sramota što je taj jadni čovek doživeo da gleda današnju Srbiju.
Kada je ispitni rok, uvek kad izlazim iz kuće raširim knjige svuda po sobi na stranama gde je podvlačeno i ostavim olovke, u slučaju da moji uđu u sobu dok nisam tu.
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Očistila sam godinu na faxu, i sinoć sam to sa društvom proslavila. Napila sam se prvi put u životu. Umirem od sramote kad se setim koliko sam lupetala. Ne izlazim iz kuće, do daljnjeg.
Kad vidim kineze na ulici redovno se proderem KONISUAAAAAAA, oni iskuliraju, a ja ispadnem budala.
Mrzim kad me tokom popodnevnog kuntanja probudi VIBRACIJA telefona. Ne znam zašto, ali to me gađa tačno u nerve.
Upravo sam ocu, nakon desete kombinacije za grad koja mi se nije svidjela, rekla da nemam šta obuć... prvo je pogledao na hrpu odjeće na krevetu i onda u mene (značajno) i rekao da će mi on dat svoju košulju.
Moje drugarice iz razreda i ja imamo listu modnih promašaja, na kojoj se nalaze drugovi i drugarice iz razreda. Svaki dan imamo "pobjednika", tj. najveći modni promašaj.
Imao sam druga koji je upoznao Karamelu, kao što rekoh imao sam.