Slijedeće godine u ovo vrijeme, moja prijateljica i ja ćemo biti magistri :) Iako to u ovoj državi ne znači ništa, mi i dalje maštamo da ćemo jednog dana biti bolesno bogate i imati vozača koji će se zvati Žorž. Da ćemo zajedno imati 250 kila jer ćemo biti užasno debele zato što ćemo svaki dan jesti teletinu, jagnjetinu i sl. :) A do tad, krpit ćemo se za kafe i jesti sendvič od dvije marke :)
Volim što mi momak govori da treba da se ugojim, iako imam par kila viška.
Prijateljica i ja smo maloprije bile na trčanju, nismo nosile novac a bile smo žedne pa smo svratile na benzinsku i rekle momku koji tu radi: "Daj nam flašu vode pokazat ćemo ti sise" i podigle majice a on je onako zbunjen rekao: "Uzmite sve što želite". Uzele smo vodu i otišle a šta je bilo snjim ne znamo, nadamo se da nije još uvijek u šoku.
Moja bivša redovno čita ispovesti, i ja zelim da joj kažem samo jednu stvar, ipak 2 godine veze nije malo, a i svašta smo prošli zajedno.. IMAŠ MALE SISE.
Napolju grmi, meni radi bojler, mašina, tv, lap top, puni se telefon, prozor je otvoren... Da mi baba vidi sve ovo ubila bi me istog momenta!
Kada sam bila mala uvijek sam sunce crtala u uglu papira. Sa očima i osmehom. To radim i sada, a imam 30 godina.
Glumim neku nedodirljivost, a da mi momak koji mi je samo simpatičan kaže najgoru moguću foru, pa i ono: '' Iza kuće metar drva, ti si moja ljubav prva. Oli mi bit' djevojka? '' pala bih.
Bude mi neugodno kad profesor objašnjava lekciju i gleda samo u mene. Valjda je u tripu da ga slušam jer buljim u njega, a zapravo ja kontam kako cu trčat na krosu.
Jednom sam, onako iz dosade na Fejsbuku nalazio devojke, bez ikakvog reda i svakoj poslao poruku: "Da li bi se poseksala sa mnom?" Iznenadio sam se kada mi je dobar deo njih odgovorio: "Pa ne znam... Morali bi prvo malo bolje da se upoznamo."
Ja sam ona likuša koja je živela bez igde ikoga, bez prijatelja, bez dečka, sama skroz. Nikad me niko nije video našminkanu komplet, samo sa maskarom. Ravna kao daska, kosa nit' je ispeglana, nit kovrdžava, ma užas. I šta da radim, nemam s kim da izađem, izađem ja sama, svaku noć, kupim sebi pljesku ili palačinku i neki sok i sedim u parku k'o klošar neki, hranim nekog kera lutalicu što je počela svaki dan da me čeka u parku da je nahranim. U međuvremenu taj pas je ušao u teranje i počeli su da je jure psi po kraju, i ja šta ću, odvedem je kući, ispričam celu istinu mojima, to da mi je jedini prijatelj i da mi je žao što sam lagala. Pristali su da je udomimo. Jednom sam u šetnji srela lika kako zviždi u parku, okreće se ka meni, onako oduševljeno vikne ''USVOJILA SI JE?!'' i tako krenemo da ćaskamo, tako svaki dan u isto vreme. U vezi smo već 6 meseci, kujica je još uvek kod mene, a jedino oko čega se sa dečkom svađam je ko će da je šeta. Spasila sam tom psu život, a i ona meni.