Kao jedan od retkih kvantitativnih napredaka u životu navešću samo to da me za sve više stvari sve više zabole moje savršeno dupe.
Uvek imam neki trip da ko je nemiran kao klinac bude dobar čovek kada odraste, a ko je miran kao mali bude problem kao odrastao.
Treniram već 10 godina košarku. Ljudi oko mene i moje kolege kažu da jako dobro igram i da imam talenta, ali trener mi uopšte ne daje šansu. "Igram" za prvi tim, odnosno samo sjedim na klupi, uopšte ne ulazim u igru,a i ako uđem to je na minut ili dva, ne više. Osjećam se užasno, jer šta je sa svim mojim trudom i 10 godina uloženih u treninge? Često se poslije utakmice vartim kući plačući. Teško mi je i niko me ne razumije. Osjećam se užasno i beskorisno i najteže mi je jer se jako trudim i bez obzira na sve mislim da će biti bolje i nadam se, ali ništa od toga, bar za sad.
Kada me devojka ostavila, plišanog medu kojeg mi je poklonila sam vezao za nogu i okačio za luster.
Sipala sam omekšivač u cipele i natrljala noge omekšivačem, da bi mi "omekšale" tesne cipele... i ne vredi...
Увек пре утакмице замишљам себе у неком продору, како радим неке финте и постижем спектакуларни гол..А око мене брдо навијача који узвикују моје име, и само одједном чујем: "Деки, ало, Деки..Ајде иди да купиш хлеб из продавнице" И тако се моји снови завршавају :D
Nebitno kako se osećam i koliko problema imam, nema ništa lepše nego kad mi moj mali sestrić uleti ujutru u sobu i udari šamar da me probudi i kaže: "Pikaću biram tebe".
U znak 7 meseci veze, dečko mi je kupio srebrni prsten. Stajao je na sred ulice, nekoliko metara od mene, sa prstenom u ruci. Nisam mogla da sakrijem svoje oduševljenje pa sam potrčala kako bih skočila na njega i zagrlila ga. Međutim, prilikom mog skoka, prsten mu je ispao iz ruke i upao baš u jednu šahtu. Mnogo mi je bilo krivo, a moj dragi je hteo da me ubaci zajedno sa prstenom u šahtu koliko se iznervirao.