Imam 19 godina i već više od godinu dana živim samostalno na drugom kraju države skoro bez ikakvog kontakta sa obitelji. Upoznala sam jednog dečka, zaljubila se. On je jedino što me istinski čini sretnom. Išlo je sve super, imala sam posao, njega i ništa mi više nije trebalo. A sad, sad ne znam gdje ću bit za tjedan dana, strah me toga. Bojim se da će me sustić moja brzopletost da odrastem. Ne želim otić od njega i vratit se doma, iako bi dala sve da odem na bar dan, dva. Sve se polako raspada, želim radit ovdje, ali nemam gdje. Strah me otići da se nemam gdje vratit, da njega ne mogu vidjet bar jednom tjedno. A još teže mi pada to jer nemam nikoga svog ovdje. Imam tjedan dana da smislim gdje ću i što ću sa sobom. Strah me jako i nadam se da ću bar nešto uspjet.
Najmrže mi je natezati se i dogovarati da imam s kim ići na more...
Ujak i ujna su oduvek bili čudni. Ponašali su se kao dva derišta dok se nisu posvađali sa kompletnim familijama, i njenim i njegovim zbog ujninih hirova i potrebe da sve bude kako ona hoće. Ona je zaćutala od braće, ujak od sestre. 15 godina tako dok najednom ujak nije umro. Ujnina braća su joj se našla u muci kao i moja majka koja je sve te godine održavala kontakt sa njima dvojicom. I sada, 6 meseci kasnije, ujna dolazi kao sve je super… a mene boli jedna tužna činjenica, moja majka ima četvoro unučića i deda ujaka nikada nisu upoznali… iako je majka uzaludno pokušavala da promeni odnos između nje i brata… a baba ujna je najslađa da im sve rođendane zna, grli, ljubi… a mene sve to boli.
Osećam se izbačeno iz ravnoteže. Nedavno sam ghostovana, što je danas izgleda standardna pojava. Može li mi neko ko to radi objasniti - zašto? Nikada nisam bila okrutna u odbijanju prema nekome ko je bio korektan prema meni, ako ne želim da nastavim s nekim, a kratko smo se viđali, jednostavno odmah nakon viđanja pošaljem poruku tipa "Hej, mislim da naš kontakt nema budućnost. Sve je bilo lepo, jednostavno smatram da nismo kompatibilni. Želim ti sve najlepše i da nadjes svoju osobu". To je pet minuta da postedite nekoga patnje. Ali ovo...nakon što je sve bilo baš lepo kaže "čujemo se" šturo odgovori na moju poruku naredni dan i nikada više ne inicira kontakt, a pre toga smo se stalno dopisivali i viđali i inicirao je najveći broj tih dopisivanja i viđanja. Zašto to radite ljudi?
Nakon godinu dana veze on je otišao sam na more gdje mu je bivša žena radila sezonu i danima spavao kod nje pod izgovorom da je otišao vidjeti djete.
Anksiozna sam, depresivna... Ne mogu da se sastavim... Ne mogu sama da se izborim sa svojim traumama.. volela bih da imam momka koji će da mi pruži podršku i ja njemu.. da zajedno budemo tim.. zašto nemam sreće u ljubavi? Samo želim da me neko voli isto kao i ja njega.. a ja kad volim onda volim svim srcem...
Kako se zove poremećaj kada čitaš, ali ništa ne upijaš? Zaista volim i trudim se da čitam, odmalena čitam enciklopedije, edukativne magazine kao i knjige, ali jednostavno ne zvučim načitano kada govorim, čak mi se mnogo puta događa da zaboravljam riječi i nesposobnost da se pravilno izrazim.
Želim čuti da li je po vama u redu da koleginica mog muža pošalje sliku naku*njaka (vunena zaštita za vršnjaka) sa Zlatibora i pita da li želi da mu kupi. Pri čemu on šaljivo odgovara ma kakvi, to je meni sve veliko. Ili sam ja luda što mi to smeta.
Roditelji su me okrivili za depresiju u koju se nalazi moja sestra (ne izlazi godinama iz kuće) iako je ona uvek bila miljenica. Ja sam bila ta koja je uvek loša, meni se pričalo da moram da se udam ili ću ostati usjedelica. Prebacivalo mi se da čim se udam uštedeće brdo para. I da, udala sam se. Nekoliko godina kasnije je sestra upala u depresiju nakon raskida sa dečkom. Opet se setili dežurnog krivca.