Imam utisak da se svi oko mene raduju mojoj trudnoći sem mene.
Zašto ne mogu da ga prebolim? Uvijek me iznova ganja ta bol i ne mogu se zamisliti sa drugim. Ima drugih i dobrih, ljepših, ali meni je samo njegov lik urezan u srce. Može me privući samo neko ko podsjeća na njega. Tražim ga pogledom svuda iako ne znam ni gdje je, prošle su godine. Samo želim završetak te priče u mojoj glavi. Ostavio me je totalno sluđenu, gde god da krenem nadam se da ću ga ugledati. Bar nešto da saznam, možda ima i ženu i djecu danas, to bi bio kraj patnje. Ali ovako, nadam se i dalje da možda nekad opet se sretnemo. Znam da je idealizacija ali ne prestaje koliko god se trudim.
Poslednjih nekoliko meseci sa devojkom živim kao da smo cimeri a ne bračni par, i koliko god da pokušavam da pričam sa njom o svim problemima i šta mi smeta, ne vredi, ja ispadam lud. Znam da me ne vara ali ne znam u čemu je problem onda, a ima ga iako ona tvrdi da ne postoji. Ne znam dokle ću ovako moći.
Ne podnosim što bivši ima novi život i što moju decu odgaja druga žena.
Trenutno (a tako će i ostati) ne verujem više nikome ništa. Toliko glumaca u mom životu, previše, nisam ja akademija. Najiskrenije biće je moj pas.
Kad vidim ovu moju porodicu kako su živčani i agresivni kako ustanem ujtru ni doručkovao nisam nazovem nekog od njih taj mi digne pritisak posle me boli stomak ceo dan drugi me vozi i dere se na mene zažalim što nisam rođen kao bogati Englez pa umesto prodice da imam sluge i vozače... Jedino bih mačku kućnog ljubimca zadržao...