Pre 5 godina sam bio u vezi sa devojkom koja je mnogo mlađa od mene. Bilo je to u vreme Korone i trećeg ili četvrtog talasa i kada sam radio od kuće. Slučajno sam je dodao preko instagrama i tako smo se dopisivali dok se nismo upoznali. I pored toga što je bila lepa i veoma zgodna, imala je "kratak fitilj" ali to mi u početku nije smetalo. Nakon par meseci u vezi, počela je da se ponaša veoma nasilno prema meni, da provocira i ulazi u sukobe sa drugima. Rekao sam da to više neću trpeti i prekinuo sam kontakt sa njom. Morao sam i broj mobilnog i nalog na fejsu i instagramu da brišem jer nije prestajala sa pretnjama.
Pjesma od Saše Matića "Ne zovi, ne piši" je jako podcjenjena.
Završila sam osnovne i master kao jedan od najboljih studenata. Nakom toga počela sam da radim na prvom, drugom, trećem poslu. I uvek sam dobijala posao bez ikakve veze, isključivo na osnovu proseka. Međutim, shvatila sam da ako te neko zaposli samo na osnovu proseka, da je to jedino merilo da ćeš raditi kao kojn za njih troje. I na jednom poslu nije imao ko da stane iza mene, niti kome da se požalim. Nisam imala mentora, tako da mi je sve to bilo jako stresno, ulazak u neki posao. I toliko cimanje oko fakulteta, učenje, ni za šta. Bilo gde da sam radila, iako je bilo u struci, plata je bila bedna. A što je najgore, ja nemam volju za životom više. Nemam stan. Plata, bedna, još jednom naglašavam. Dođem kući mrtva, umorna, teško da ću nekog i da upoznam. I za izlaske, i za sve treba novaca. Tako da nemam ni motivaciju što je najgore. Uhvatila me neka funkcionalna depresija i ne vidim izlaz. Da idem za inostranstvo, nemam snage, a ovde ne znam sta ću sa sobom.
Smaraju me ljudi koji ne znaju ništa drugo da rade osim da rade.
Otišla u stranu zemlju, Bogu iza nogu. Prvo kovid, pa sad ova inflacija i haos sa cenama zbog Irana. Dobila permanent papire i sad vidim da je sve bilo uzalud. Umesto boljeg života ja razmišljam o mome selu u Srbiji.
Radim na dobrom poslu. Svega 6 sati rada za oko 1000e. Ali ja i dalje ne mogu sa tim novcem da platim mesečno sve što treba. Svakog meseca moram da biram da li će to biti popravka zuba, trening, kreme za negu (koštaju), nova garderoba... Sakupljam novac za letovanje, pa mi tek nakon toga ne ostane mnogo. Jako me to nervira, što uvek moram da se preračunavam i vidim šta ću kog meseca da odradim...
Moja majka je mom bivšem momku sa kojim sam živela zajedno, nakon što smo raskinuli napisala kako sam ja nestabilna i da joj je žao zbog svega što su on i njegova majka prošli pored mene. U poruci je više puta naglašavala da mi on to što je rekla ne prenese.
Iako sam odrasla na selu, niko ni bake ni tetke ni roditelji nisu mi dali da se “mučim” i da radim baštu, voċe i povrċe. Terali su me da učim, završim fakultet i budem gospođa. Posle 6 godina u inostranstvu moje zanimanje preuzima AI do kraja 2026. Vraćam se na selo i moram da smislim šta ću dalje. Eto kako se kolo sreće okreće.
Od detinjstva, od nekih ranih događaja u životu, prekomerno se prejedam sa hranom, i voleo bih to jednog dana da iskorenim iz svog života.
Volim da koristim aplikacije za kupovine, da iskorišćavam kupone, popuste, da naručujem online.
Samo, smatram, da starija populacija nije vešta sa korišćenjem ovih aplikacija i da iz tog razloga ne mogu da ostvare neki veći popust. Mislim da to nije pravedno prema njima pa se trudim da im uvek ustupim aplikaciju. Jedna radnica me je iznervirala kada je rekla kako to ne može jer je sve to personalizovano. Treba misliti na sve.