Moja majka drži salon venčanica, i jedna buduća mlada došla da iznajmi venčanicu ja se u nju zaljubih.
Pozdravljam, pričam i smijem se sa šefom. Niti on mene voli niti ja njega. Ali imamo neki ok poslovan odnos. On zna da mu ja trebam zbog iskustva i zbog toga što ne dobiva pitanja kasnije kada ja preuzmem projekat jer sve završavam ali me ne voli jer sam nepristupačan i ne želim da me opterećava da radim prekovremeno. Ja njega ne volim jer očekuje da poklanjam firmi besplatno sate i zato što pokušava opteretiti svakoga preko granice a najviše me boli što to najviše radi onima koji su najmirniji i najmanje se bune. Ne volimo se ali se respektujemo. Dokle, vidjeti ćemo.
Interesantno je kako ljudi misle da će me isekirati sa nekim glupostima koje mi kažu, a onda kada ja ostanem mrtva hladna na to, bude mi malo i žao što me ne dotiče.
Čvrsto verujem kad prestanemo da budemo narciozna sebična gamad i prestanemo da parkiravamo automobil preko 2 parkinga tek onda će nam biti bolje u ovoj državi.
Smatram da koliko god čovjek bio ljut na nekoga ili na nešto, to mu nije opravdanje za nadrkano ponašanje prema drugima. Te jedne večeri, moj dečko se čuo sa svojim bratom na kameri ali prije nego što su počeli da razgovaraju, dečko je okrenuo mobitel prema meni da bih mogla pozdraviti tog njegovog brata. Ja sam mu se lijepo srdačno javila i pozdravila ga, a on na to nije ni riječ rekao, samo je blijedo gledao "kroz mene". Točno mi je bilo neugodno al nisam ništa htjela reći. Uopće me nije ni zanimalo o čemu pričaju, sve čega se sjećam je to da je taj brat stalno psovao Boga govoreći: "Ja kad puknem-puknem". Uglavnom, kad su završilii razgovor, ja sam dečku rekla; Pa koji je njemu vrag? A on da "neka mu ne zamjeram, da je bio mnogo ljut na nešto pa da mi se kao zato nije htio javiti" A ja se u sebi mislim, Pa majku mu da si ljut ne znam koliko, zar je toliko bilo teško reći HEJ, pa makar preko volje nego da onako šuti ko zaliven...
Priča se uvijek o braći i sestrama, a niko da kaže koliko je teško biti bez njih. Jedinica sam, moji roditelji stare, imaju samo mene a vrijeme sve brže i brže prolazi. I što sam ja starija sve više patim za tim što nemam ni brata ni sestru sa kojim podijeliti muke koje bi samo oni mogli razumjeti.
Ja sam inače jako zimogrozna i mrzim to što mi se oduvijek svi rugaju zbog toga i gledaju me kao da sam 'munjena'. Tog jednog dana kad sam odlazila s posla, stavila sam šal oko vrata i odjenula debelu jaknu iako je tad već bilo "kasno proljeće", ali meni je i dalje bilo ledeno kao da je zima. Taman da ću izaći iz dućana i krenuti kući, kad ulazi jedan kupac, neka stoka banjalučka i krene mi odmah govoriti: A što si se tako zamotala, mogla si još i cijelu facu zamotati pa da ti se samo oči vide. Ja sam se izderala na njega da se to njega to ne tiče i da je to kod mene jednostavno tako, dok se asfalt ne počne topiti od vrućine, ja se dotad "ne skidam" i zalupim vratima. Jednom mi je isto neki kreten rekao da "Gdje ti je mladost, kako tako mladoj ženi može bit ledeno?" Možda jesam mlada, al sam slabokrvna, uz to mislim da imam lošu cirkulaciju, a možda čak i neki problem sa štitnom. Kako god, moj problem i ne znam zašto baš svih bode za oči ta moja "debela jakna, kapa, šal itd". Pa jbt!
Znam da nije bitno, i da ne određuje apsolutno ništa, ali toliko sam maštala o svojim zarukama i tom famoznom prstenu, lijepom vjenčanju, prvom plesu, vjenčanici, a na kraju me oženio bez ičeg pod izgovorom da su to sve budalaštine. Sve o čemu sam ikada maštala kao djevojka, sanjarila, uskratio mi je to. Pametno je iskoristio to koliko sam ga voljela, oženio me, rodila mu dvoje djece. Već duži period ne valjam nikom pa ni sebi. Sama sam. Imam osjećaj da padam u depresiju.
Svom bivšem najboljem drugu želim sve najbolje i najlepše ikad. Ali se nadam da će jednog dana stajati pred oltarom gledajući svog kuma, i da će ga zaboleti saznanje da ga taj kum nikada neće ceniti i voleti koliko ja. Nek' je sa srećom kumara, tvoj izbor.