Moj rođak ima 20 godina i ima samo osnovnu školu završenu. Nije hteo da ide u srednju ni gimnaziju, prebacivali ga po privatnim samo da se pojavljuje na časovima, ni to nije hteo. Nula ambicija u životu, nula ideja čime će se baviti... Ništa... Radi šljakerške posliće po potrebi, utovar istovar za kineze i evo ne znam šta će s njim biti za 20 godina, nadam se da će uspeti da nađe posao s kojim će jednog dana moći da izdržava sebe, a i sa ženom porodicu...
Raditi u velikoj trgovini preko sezone je pakao. Da mi je netko pričao da je ovako teško, ne bi vjerovala. Dođem svaki dan kući i ne osjećam noge. A prije nego što sam tamo radila, mislila sam da je to lak posao da se radnice samo šetkaju po trgovini. Kako ne.
Nijedan momak me nije uspio zadovoljiti onako kako ja sebe zadovoljim.. Imam osjećaj da se uopšte ne trude.
Nakon završene prve godine fakulteta poželila sam se vratiti u rodni kraj gdje me dočekala promijenjena brava i zaključana vrata vlastite kuće. Možda je ovaj svijet nadmašio moja očekivanja.
Žao mi je što sam trošila vreme na fakultet, a sada ne mogu da nađem posao u struci. Živim u inostranstvu i radim fizički težak posao, jer ovde moja struka nije tražena i boli ih uvo za moj fakultet. Imam dobru platu, ali mrzim svoj posao i loše se osećam. Nije sve u parama.
Svaki dan kasnim na posao jer me mrzi da ustanem na vreme. Nije to kašnjenje od nz koliko, ali jedno desetak min moram da zakasnim.
Dečko mi je zbog bolesti postao sterilan. On misli da je zbog toga i impotentan i ne usuđuje se voditi ljubav. Meni sex ne nedostaje. Obožavam ga, predivan je i ovako.
Život je čudo... Zaprati me momak na instagramu, sa Kipra. I eto ga sutra dolazi...
Pričajte šta hoćete, ali zlobna deca uglavnom postaju loši ljudi koji se raduju tuđoj nesreći.