Otkako se moj brat oženio, moja majka je postala opsjednuta njime. Stalno mu govori, naravno pred njegovom ženom, preda mnom i tatom, kako je on njena najveća ljubav, kako je on njoj broj 1, kako ga nitko neće voljeti kao ona i slično. Nedavno mu je kupila i poklon za Valentinovo. Ja sam cio život uz nje, vezala me je uz sebe i ako imam 27 godina naziva me djetetom. Ne znam kakav poremećaj ima ali mislim da ako ostanem uz nju, da nikad ništa od mene neće biti.
Nisam znala da je život u zajednici toliko strašan sve dok nisam počela da spavam kod dečka. Meni su moji dali kuću u 15 godina i ja sam navikla na slobodu kretanja u kući bez da se trzam. On živi sa roditeljima soba do sobe ima dva deteta iz prvog braka i jedno spava sa nama u sobi. Prvu noć sam preplakala kao kiša pila mi se voda nisam mogla da ustanem da odem do kuhinje jer se sve čuje ljudi ne zatvaraju ni jedna vrata "zbog dece". Ustajem ujutru onako izmrcvarena i izmučena i kako izlazim iz sobe ulazim pravo u kuhinju gde sede svi čak i komšije i rodbina.. Šta da sam izašla u gaćama? Nema prostora u kući i sve prostorije su jako male nema mesta ni za nas dvoje a kamoli za nas 6.. Nemam privatnost ni za šta bukvalno. Čak ni da razgovaram sa dečkom jer automatski svi čuju. Jednom sam legla preko dana da odspavam bar malo ja ležim i kako ko prođe samo me pogleda ispod oka jer tu je hodnik kojim svi prolaze a vrata ne smem da zatvorim. 24 sata sam ja pod prismotrom.
Dala sam otkaz u firmi gde imam platu 210K jer trpim mobing. Rekla mi je pred svima "ma ima da slušaš, za to te plaćam". Sve kolege su mi čestitale, potapšale po ramenu uz bravo, ako si dala otkaz i ne treba to da trpiš. A pred direktorom i njom su svi ćutali kad sam se žalila šta mi radi. Sutra počinjem da radim u pekari za minimalac dok ne nađem nešto u struci. Srećna sam.
Imam nisko samopouzdanje ali samo iz tog razloga što sam glup. Svi mojih godina znaju mnogo više životnih stvari i mnogo su upućeniji u sve teme i situacije nego ja. Razumete li, znači mnogo mi ruši to sveopšte samopouzdanje i stalno kad bi se desilo da izgradim nešto samopouzdanja o svojoj negluposti, to bi se srušilo kao kula od karata kad vidim koliko zapravo drugi imaju opšteg poznanstva više nego ja. Hvala svima koji su pročitali.
Razočarana sam. U život, u sebe, u izbore..... Jednostavno sam umorna da se ljudi igraju sa mnom, da koliko god sam ja fer opet pojedem g*vno. Nikome nisam bitna. I umorna sam da se pravim jaka, i da sam dobro.
Imam hemiparezu od rođenja – delimičnu slabost jedne strane tela. Znam da nas ima još sa istom ili sličnom dijagnozom. Odrasla sam devojka i upravo sam izgubila posao jer su mi rekli da nisam dovoljno brza....
Boli me to jer znam da vredim i da se trudim, ali ponekad imam osećaj da me život non-stop udara i da nigde nisam dovoljno dobra.
Želela bih da zamolim ljude koji imaju hemiparezu ili neko slično ograničenje: čime se bavite? Gde ste uspeli da pronađete svoje mesto?
Mnogo bi mi značilo da pročitam iskustva onih koji su uspeli da izgrade karijeru uprkos dijagnozi. Treba mi malo nade i pravac kuda dalje.
Željela bi da se osvrnem na svkodnevni život koji uzimamo zdravo za gotovo. Pod brzinom vremena u kojem živimo, ne stignemo se zahvaliti za trenutke koji se ne podrazumijevaju.
Neko bi sve dao za jedan dan našeg života.
Obratili pažnju da li smo zahvalni na tome sto imamo?
1. Porodica, ljude koje volimo da li to znaju? Da li smo im danas bili od koristi? Da li smo ih zagrlili, uputili lijepu riječ?
Sve je prolazno, mi smo prolazni. Ako sutra neko od njih se ne probudi kako bi se mi osjećali?
Život nije idealan, ni naši odnosi, nažalost. Ali najveće bogatstvo na ovom svijetu su mi moje drage osobe, da njih nema moja duša bi bila jedna ruševina.
Hvala Bogu na svemu što mi je dao, zaista sam zahvalna.
Najviše mu hvala na mojoj porodici. Volim vas. 🤍❄️🫶🏻
Suprug i ja nismo bili u Srbiji, duže od 10 godina. Mi ovde na "zapadu", živimo vrlo pristojno, ništa preko mere. Imamo svoj krov nad glavom, plaćamo račune, nismo željni hrane, odeće, obuće i tehnologije. Finansijski smo stabilni i bez kredita. Nemamo problem ako se desi iznenadni trošak, ali ništa preko mere. Krećemo se, kad god nam to dozvoli vreme i super nam je. Međutim, problem je u prijateljima i rodbini u Srbiji. Treba da idemo na leto, na odmor. Uopšte ne znam, šta da im odnesem i šta očekuju da im doneseš iz inostranstva kao znak pažnje. Mi nismo oni, koji imaju 3 kuće i zlatne automobile, "vrlo uspešni", a osećam da svi misle da si koka koja nosiš zlatna jaja.
U posljednje vrijeme osjećam se kao da stojim u mjestu. Završila sam IT, imam više od devet godina freelancing iskustva, preko dvadeset urađenih projekata i objavljene istraživačke radove ali i dalje me svrstavaju u „juniora“ samo zato što sam tek završila fakultet. Stalno mi savjetuju da radim besplatne projekte „za portfolio“, kao da sve što sam do sada uradila ne vrijedi. Želim samo priliku da napredujem, da me neko procijeni na osnovu onoga što stvarno znam, a ne na osnovu pretpostavki. Ako već sumnjate u moje iskustvo dajte mi zadatak. Dajte mi konkretan problem da ga riješim, pa onda procijenite moju vrijednost. Samo želim fer šansu.
Imam muža i zajedničko dete od skoro godinu dana, a u potpunosti živim kao samohrana majka. On nije otac svom detetu, on samo eto kao živi sa nama, dolazi kući da se okupa i prespava. Ja sam ceo dan sa detetom, ja hranim, ja presvlačim, ja kupam, ja se igram, ja se šetam, ja uspavljujem, noću se ja budim ako treba. Da, isto tako i vikendom, tata gleda tv, a ja sve ostalo. A da - i ja kupujem sve za dete, od mojih para. Tata eto plaća račune, nekad napuni frižider kad se seti i to je to. Nije stvar u tome što mi je teško, ali plašim se za dete. Ako se meni ne daj Bože nešto desi, ne smem da ga ostavim rođenom ocu ni na 3-4 sata, jer mislim da bi jadno dete ostalo gladno, žedno, ukakano i nepresvučeno. Ne znam kako može ovako. Kao da mu uopšte nije stalo.