Nikad mi neće biti jasno što se za broj godina kaže npr. “30 leta” a što ne 30 proleća ili jeseni, zima…
Ja radije volim da na slikama ne ispanem dobro, ali da uživo lijepo izgledam i ljudi se pozitivno iznenade kad me vide nego da fotoshopiram slike i onda uživo jad. Prepane se narod kad me vidi.
Jako mi je ružno kada osoba dođe na blagajnu u sunčanim tamnim naočalama ili priča na mobitel. Koliko ponižavajuće za osobu sa druge strane.???
Nije mi problem da sve završim sama i to radim već godinama. Nekad me baš spuca to što znam da bi sa nekim i odlazak do prodavnice bio zanimljiv, a ovako kao izgubljeno prase idem kroz život.
Ne umem da se obučem i doteram. Šta god da stavim na sebe izgledam jeftino i bez stila.
Danas sam shvatila da moj otac (moji su razvedeni) nikada i nije finansijski učestvovao u mom odgoju. Išla sam na more svake godine sa njim ali npr. pare koje bih dobila od nekog, on bi uzeo sebi, 50-100€, par komada odjeće mi je kupio za čitav život. Jednom mi je dao para u srednjoj školi, oko 5€, i to je to, vidjela sam ga par puta tokom srednje škole. Čak me nije ni zvao na telefon često, ja sam namjerno pustila da vidim koliko će čekati, prosli su dani, sedmice, mjeseci, dočekala sam poziv o njegovoj smrti. Ali kako je mogao živjeti a da se ne čuje sa djetetom bar sedmično?
Prošlo je više od godinu dana od kad je raskinula. Za mene nekako neočekivano iako su stvari bile u poslednje vreme bezveze. Bili smo 10 godina zajedno. I dalje mislim o njoj često i dalje me zaboli. Iako nikad nisam bio "papuča" slomilo me. Naravno ljudi u okruženju su bili podrška ali posle ovoliko vremena ne možeš nikom da kažeš da je i dalje teško, a teško je.
Živim okružena ljudima koji bi da me kontrolišu. Od sitnih pa do krupnijih stvari u životu. To me smara i slama a ne znam kako da se izborim. Ako kažem ne oni ponavljaju komandu i često pobede u tome. Muka mi je!