Sram me roditelja da idem na odmor s dečkom jer će znati da sam spavala s njim, a imam 23 godine, i imam svoje pare.
Živimo u svijetu u kojem većina ljudi vjeruje da su oni njihova priča. "Rođen sam u ovoj obitelji, ovdje sam odrastao, ovo su mi se stvari dogodile i ovo sam učinio." Ako niste vaša priča, tko ste onda?
Nije problem osim ako se potpuno ne izgubite u toj dimenziji. Kako doživljavate svoju prošlost? Kao sjećanja. A što su sjećanja? Misli u vašoj glavi. Ako ste potpuno identificirani s tim mislima u svojoj glavi, onda ste zarobljeni u svojoj prošloj priči. Dakle, je li to sve što jeste? Ili ste više od svoje osobne priče? Izlaskom iz identifikacije s tom pričom i prvi put shvaćanjem da ste zapravo prisutnost iza misli, tada ste u mogućnosti koristiti misao kada je korisna i potrebna. Ali više niste opsjednuti mislećim umom, koji postaje koristan i suradnički sluga. Ako nikada ne idete dalje od mislećeg uma i nema osjećaja prostora, to stvara kontinuirani sukob u odnosima.
Pojavio se niotkud, kao sudbina, isprva odlučan i ubedljiv, govorio u budućem vremenu, a onda ispario sa lakoćom, tom istom odlučnošću s početka. Ja nisam bila odlučna, glumeći ravnodušnost iz straha, ali nisam imala to nešto, dovoljno da bi ostao i pokušao, i i dalje se pitam ponekad šta je falilo, zašto nisam bila dovoljna, najlepša, pametna, često to čujem, a i da je tačno, šta vredi lepota, poželela sam sebe iz tih praznih priča, sebe u tvom naručju, i bio si ispred mene, i pitam se posle svega postoji li zaista razlog za sve što nas zadesi, naizgled bezazlene događaje koji nas potajno poremete i nagnječe srce, zašto baš ti ljudi kojima je tako lako otići probude u nama nešto?
Nisam otišao ja nikad od tebe, uvek sam tu, znaš i sama.
Glumika si ravnodušnost, povređivala si me time iz dana u dan.
Bolelo me je to.
Imaš ti sve što je potrebno draga, samo trebaš da skupiš hrabrosti da slediš svoje snove, ako smo to mi.
Samo je dovoljno da pošalješ jednu poruku i eto nas opet zajedno.
Moja drugarica NE MOŽE i NE SME da ima druge drugarice!!!!!!!
Cijeli život vrtim iste kilograme. Smršam, vratim, pa sve ponovo. Jedem iz dosade, ne iz gladi. Pratim kalorije, ali u glavi stalno mislim da to možda ništa neće promijeniti. Znam da hrana treba biti gorivo, a ne utjeha, ali svaki put kad vaga pokaže više, zaboli me kao da je to neka lična greška.
Nekad nije ni prejedanje, nego navika. Onda se smirim, sve se vrati u normalu, pa opet ispočetka. I tako u krug godinama — i stvarno mi je dosta takvog života.
Čujem da ima ljudi koji su sami uspjeli da izađu iz tog kruga, bez drame i bez ekstremnih mjera, samo tako što su naučili razlikovati glad od dosade i prestali se kažnjavati za svaki pad. Zanima me ima li još neko ko je to uspio sam, kako su to uradili, šta im je kliknulo.
Jer iskreno — voljela bih čuti tuđa iskustva.
Mislim da se moja drugarica promenila. Možda nisam primetila kakva je zapravo ili sam odbijala da vidim.
Imamo troje dece. Muž ni danas ne zna da promeni pelenu.