Kolega mi je uporno nabacivao ćerku, kaže slobodna, lepa, pametna devojka... On je dobar čovek, pošten, rekoh sigurno mu je i ćerka ok. Prihvatim, dogovorimo se za sastanak. Devojka (28) dolazi sa sinčićem, kojeg niko nije ni spomenuo! Šta ću, hajde da ispadnem čovek, da ne pobegnem odmah. Igrao sam se sa malim, dok mi je njegova majka pričala o tome kako se ne seća ko mu je otac jer je bila pijana. Kako je počelo, mislim da nikad neću naći normalnu devojku.
Čuvam trudnoću već par meseci. Samo želim da se zahvalim svom najdivnijem suprugu koji je tu za mene svaki dan, sprema mi hranu, odžava kuću čistom, tušira me, odlazi u kupovine i kupuje sve stvari za bebu...To je jedan divan čovek pun ljubavi, ne znam da li ću mu ikada moći dovoljno zahvaliti. Mužu, volim te do neba!
Svakog dečka sa kojim sam bila do sada u vezi (dugoj ili kratkoj) sam prevarila sa njegovim bliskim ili najboljim drugom. Oni nikad nisu saznali za to. Mislim da se nikad neću promeniti po tom pitanju i da mi je to u krvi.
Teraju te da ideš u školu pa na fakultet, a nemaš ništa od toga. Teraju te da se venčaš i zasnivaš porodicu, a oni sami nesrećni po brakovima i žale se na partnera i decu. Sve je laž i prevara oko tebe u životu. I posle se čude ako neko ne veruje više ni u šta, najmanje u zvaničnu istoriju i onim što nas uče o nama kao ljudskoj vrsti. Stalno ispiranje mozga.
Upoznali smo se, nakon mjesec dana me je zaprosio, što je meni bilo jako čudno. Odbila sam, jer sam smatrala da je rano. Uslijedilo je vrijeđanja, kako nismo isti nivo, on sa srednjom školom, ja magistar, kako ga samo koristim, čak je došlo i do vrijeđanja porodice. Znam da je dobra osoba, sa traumama iz djetinjstva, pokušala sam da mu pomognem, prešla preko svega i pristala da se udam. Čim je osjetio 'da sam njegova' opet, došlo je do istih scena. Volim ga, ali imam svoje dostojanstvo. Ne znam da li ću ikad više ikoga tako zavoljeti. Prekinula sam sve.
Potpuno razumijem ljude koji su napustili sve i otišli da žive negdje u šumu ili planinu, sami, daleko od svih. Umore se ljudi od ljudi i njihovog ponašanja.
Počela sam da trčim na jednom terenu pre par dana. U sklopu je staza, teretana, i teren. Svaki dan je puno muškaraca raznih godina a nikad nijedna žena. Samo ja. Da li kod nas žene nemaju pravo da trče, treniraju, imaju hobi, a muškarci smeju? Baš šetam i razmišljam kako svi oni daju sebi oduška dok žene verovatno kuvaju, spremaju, odgajaju, rade. Užas.
Uvek kad mi neko nešto loše uradi, poželim da mi se nešto užasno dogodi, kako bi ta osoba shvatila koliko me povredila.
Od 1.godine srednje škole sam bio zaljubljen u drugaricu iz razreda. Tek u 4.godini sam skupio hrabrosti da je smuvam. A na maturskoj ekskurziji sam i spavao s njom. Meni bilo prvi put. I dan danas nakon 7 godina kad se setim shvatim da mi je taj 1.put s njom bio i najlepši.
Postavila sam u story selfie sa pjesmom I'm like a bird u pozadini i nadam se da će sam otići od mene jer ne znam kako mu drugačije reći.