Počela sam da odlazim i prekidam kontakt sa muškarcima na prvi “red flag”, bez objašnjenja. A ima previše pacijenata…jedan mi je pričao kako i dalje čuva gole slike od bivše, drugi je počeo da fura “žena je za kuću” glupost na prvom sastanku, jedan me je nakon 20 minuta razgovora uz kafu zvao u stan. Zahvalim se na pozivu, odem kući i blokiram. Stvarno me više ne zanima i nemam vremena da pokušavam odraslim ljudima od 25+ godina da objasnim zašto. Ne dugujem ja nikome nikakvo opravdanje, setite se malo kakve ste gluposti izgovorili pa se zapitajte da li je to normalno!
Raskinula sam sa dečkom zbog njegove aljkavosti i neurednosti koju sam primetila tek kad smo počeli da živimo zajedno. Kada me drugi pitaju koji je razlog raskida i ja im to kažem, njihova reakcija u većini slučajeva bude „svašta, pa što ti nisi to počistila, on je ipak muško”. Pa baš zato što mi ne pada na pamet da izigravam kućnu pomoćnicu i završim jednog dana u takvom braku kao ti, tetka Slavice!
Odrasla sam u normalnoj, funkcionalnoj porodici u kojoj su majka i otac ceo život delili sve kućne obaveze. Od kad sam bila u vrtiću sećam se da mi je tata pravio večeru, da je mom bratu menjao pelene, vodio nas u park, kupao…isto onoliko koliko i majka. Nisam ni znala za pojam “muški” odnosno “ženski” posao. Ne mogu da opišem šok koji sam doživela kad sam malo porasla, našla drugarice i videla kako se njihovi očevi ponašaju, i prema njima i prema njihovim majkama. Koliko su ti ljudi bili (i ostali) nezainteresovani i lenji… I što je najgore od svega, meni su drugi govorili kako je moj tata “čudan” jer radi “ženske stvari” jer eto, umesto da se zavali u kauč i gleda fudbal on se, zamislite, brine o sopstvenoj deci!
Stalno gledam oglase o prodaji nekretnina u nadi da ću naići na nešto iole normalno. Ne mogu da verujem da ljudi godinama oglašavaju iste kuće, stanove, da nisu iste ni okrečili a svake godine sve veća cena. Čemu to? Niste prodali ni dok je bila niža cena, čemu se sada nadate? Izgleda da ću večno biti podstanar a vi vlasnici nečega što nećete prodati. I niko ništa ne dobija time.
Moj otac je majstor (građevinac) sagradio pola grada i okolinu (kuće, objekti ma sve) i kao mala sam oduvek sanjala da kad porastem i udam se, da će on i moju kuću da sagradi. Sad imam 22 godine a on 54 i shvaćam da će biti star, možda neće ni biti živ kad budem gradila kuću...boli me...
Plašim se da neću moći da preživim kada moja mama bude umrla...
Ne razumijem ljude koji između početka i sredine dvadesetih žele imat djecu.
Postoje roditelji koji ne vole svoju decu podjednako. I to se vidi na svakom nivou i materijalnom i emotivnom... i tako je celog života.
Najviše što me nervira jeste kad mame od muške dece prave princeze! Pa im puste kosicu, pa im menjaju garderobicu, pa čas klavira, pa naočare, kravata, pa recituju pesmice i govore napamet odlomke iz Kantove filozofije... Aman, pustite dečake da budu dečaci! Ako mi ne bude bio kabadahija i ne bude pekao rakiju s dedom, zavijao šrafove, gledao fudbal i zafrkavao devojčice da polude s njim ili od njega, neću da ga računam u muško dete! Ne treba mi manekenče, klovn za žensku publiku da pokažem koliko sam postigla kao mamika, nego dečak koji će sutra biti muško koje je kao dete svoje isteralo na vreme i formiralo zdrav muški svet u glavi, a ne da uvija akcentom i nosi ženski roze mantil zato što je fensi, yeah!