Preporučujem svim prosečnim ili ružnim ljudima da urade operacije, izlečite komplekse.
Nema gorih ljudi od onih što pozajmljuju novac, a kad ga steknu, troše sa strane i ne vraćaju svoje dugove.
Dopisivala sam se s nekim tipom koji mi je tražio adresu. Dala sam mu adresu svoje drugarice.
Nikada ne veruj nekome ko ti odgovara na poruku posle nekoliko sati.
A kad se vidite proverava telefon svake sekunde. 🤭😉
Na dan rođendana koji je bio pre par nedelja sam se odlučio na veoma težak korak u životu. Priznao sam sebi da imam problem sa alkoholom i otišao da potražim stručnu pomoć. Društvo mi je takvo da volimo da sednemo da popijemo. Niko mi se više ne javlja i nemam podršku od njih čak prave i šale na to. Ostala mi je samo porodica koja me podržava i jedan drugar koji nije iz te ekipe koji je pristao da ide sa mnom na terapije i preglede. Jedan ali vredan.
Upoznala sam mu bivšu. Nije nimalo onakva vještica kakvom ju je opisao.
Bukvalno bih zakonom zabranio postavljanje pitanja koja počinju sa "Kad ćeš...", a tiču se isključivo osobe kojoj je pitanje postavljeno. Ljudi ne shvataju koliko stvaranje takvog tereta može negativno da utiče na nečiju psihu i ne znaju sa kakvim se izazovima neko suočava u želji da pronađe partnera/završi fakultet/nađe posao/otplati kredit/dobije dete (prvo, drugo, peto, deseto...), ili bilo šta slično. Ne kažem da su ovakva pitanja uvek i nužno zlonamerna ali bi bilo dobro da ljudi malo više razumeju jedni druge i budu obazriviji sa tim šta pitaju i izgovaraju. Umesto toga, mislim da je pitanje "Šta ima kod tebe?" mnogo bolje, jer otvara osobi prostor da priča o aspektu života o kom želi i u kom se oseća najsigurnije.
Najveći red flag mi je bio da moja mačka ima više empatije kad se razbolim nego muž.
Na bolovanju sam tjedan dana. Zvali su me da dođem raditi i kolegica kaže da su šefovi bijesni, jer me nema na poslu. Nema tko raditi. Znam da će me kazniti kad se vratim. Ne znam zašto je na Balkanu teško pronaći firmu gdje te poštuju.