Jedva čekam da dođem na posao da budem blizu mog šefa. Nesvakidašnji muškarac, erudita i profesionalac. Kulturan, odmeren, obrazovan, pravi kavaljer. Kao šef je za poželeti. Danas pri kraju radnog vremena mi je došlo da ga zagrlim, poljubim, ma sav mi je mica. Priznala bih mu šta osećam. Stariji je i oženjen, ali nešto me gura. Mislim da se i ja njemu sviđam. Samo da je moj. Bila bih mu ljubavnica ako treba, žena, ma i koleginica. Samo da sam pored njega.
Najviše mrzim roditelje koji se ljute na decu što su nesposobna, neuspešna a ništa ih nisu naučili. Ne razumem, žale se na decu ništa ih ne uče, nigde ih ne vode, ne vode ih na privatne časove, sport, van nastavnu aktivnost, i onda se čude što nemaju volju za bilo šta.
Umorna sam od toga da budem i muško i žensko. I majka i otac. Da je sve na mojim leđima. Da jedina radim i pridonosim. Umorna sam od toga da se sve mene pita i da su sve odluke na meni. Više ne mogu. Teško sam depresivna.
Juče uđoh u jedan butik, onako, nisam planirala da kupujem ništa, bilo je 10ak žena, sniženje. Imala sam veću kesu iz drugog butika, i čim sam ušla gazda me posmatrao ko pitbul, ja gledam odjeću a on me prati pogledom ko da ću ukrasti nešto. Odmah sam izašla, nek se j..e i on i njegov butik. Moram priznati da mi se ovo nikad nije desilo.
Ostala sam samohrana majka sa 23 godine. Teško je. Bojim se da ja ne mogu ovo.
Grozan je osjećaj kad te ekipa više ne zove na okupljanja jer jedini nemaš djece. Više nitko nema vremena da popijete kavu sami, i svako druženje je obiteljsko sa djecom i drugim parovima sa djecom.
Sa 18 sam se udala. Sa 20 razvela. Sa 22 ponovo udala. Neka ide život.
Odljubim se od devojke momentalno kad vidim da drži psa u stanu! Fuuuuuuuuj.