Bilo je vreme za prvi seks sa novim momkom. Kad sam skinula gaćice on je bio u fazonu “Šta je ovo? Zašto ti je ovakva? Čudno izgleda”. Inače jedna usmina mi je malo veća od druge, nije skroz uvučena. On je od toga napravio ceo problem, bukvalno je izgledao zgroženo, a ja sam se baš posramila. Inače, bila sam čista i sređena dole, samo mu je smetalo to što nema “savršeni oblik” kao u filmovima za odrasle. Što je najgore, imali smo odnos na kraju, a mene je sve vreme bilo sramota i nisam mogla da se opustim zbog njegovih komentara. Kad sam došla kući rasplakala sam se i kasnije sam razvila baš veliki kompleks zbog toga. Tad sam imala 20 godina. Prošlo je par godina od tog događaja, imam drugog dečka koji nikad nije napravio ikakav komentar vezan za moj izgled tamo dole, ali i dalje vučem komplekse i nekad imam problema da se u potpunosti opustim i ne razmišljam o tome. ☹️
Moja drugarica ima dete sa posebnim potrebama za koje treba nega 24h. Dete je napunilo 18 godina, muž našao ljubavnicu i tera je iz kuće. Ona jadna nema gde, svekrva joj ne da da ide iz kuće, oterala je sina u vikendicu. Ne znam šta je u glavi tim ljubavnicama i kako mogu nečemu ozbiljnom da se nadaju i grade sreću na tuđoj nesreći.
Kako “prijeći” preko dečkove loše prošlosti i prevara prije mene? Prešla sam preko toga što je bilo, ali kako vjerovat? Jel takvi ljudi uvijek ostaju isti, ili ima nade da su se promjenili? Teška borba u glavi… otić ili ostat…i da nismo klinci.
U trenutku dok sam imao telefonski seks sa devojkom koja živi u drugom gradu, jer sam bio sam kući, ušla mi je keva u kuću i čula kako iz sobe vičem "aaaahhh Milenaaa too". Blam me pojeo.
Nemam podrške u ničemu, vec par godina držim portal o putovanjima i promovišem prirodne lepote Srbije i regiona, izašao sam čak i na TVu i novinama. Ali sluha za moj rad a prvenstveno mene nema. Udaljio sam se iz društvenih okvira još pre 2 godine iz razloga jer sam ja taj koji je druge zvao na izlaske, provod, putovanja i na kraju se umorio od stalnog zivkanja drugih... Ostao sam kao vuk, a snage sve manje imam.
Da li devojke i dalje vole ljubavna pisma ne znam, ali odlučio sam da nadalje to bude moj način udvaranja.
Dosadilo mi moje trenutno društvo. Likuša koja je pametna ali pokvarena, i lik koji je dobar ali glup.
…imam 39 god, živim u inostranstvu 11 god. Nemam prijatelje, ne izlazim, nemam momka, nemam kontakt sa porodicom. Godinama se borim sa depresijom, nemam želju ni da se družim, sve momke koji mi priđu ili pokušaju da ostvare kontakt samnom oteram, jedva čekam sa posla da idem kući da budem sama. Svaki dan kad se probudim bukvalno kažem izdrži ovaj dan ili ako moram nešto da završim teram se da to uradim, malo po malo. Sve je tako teško….Nisam znala šta je depresija dok nisam otišla u inostranstvo.
Razočarana sam prosjekom na fakultetu... mislim da me niko neće zaposliti.