Ni sa kim se nisam družio u srednjoj, jer sam kao prvo, osećao da ne zaslužujem prijatelje, a kao drugo, da će svi i onako otići posle srednje, pa nema smisla vezivati se za njih.
Evo sad sa 27 godina nemam apsolutno nikoga.
Kad sam bio mali, bio sam kod drugara i bukvalno ga naterao da ode kod svojih roditelja da traži čokoladu, eto priznajem, sramota me godinama i sramim se tog perioda.
Kao predsjednik razreda sam dao prijedlog da besplatno na ekskurziju ide 1 učenica, 1 mjesto je uvik besplatno. 2 dečka i ta učenica su bili baš iz siromašnih familija. Priznajem ovdje da mi je glavni cilj bio da ne ide jedan od ta 2 dečka-zato jer mi je bio konkurent za djevojku, sviđao se njoj a ja sam bio ludo zaljubljen u nju. Sad smo na faksu i dalje smo skupa, završili skupa na toj ekskurziji. Mate žao mi je, kažu da u ljubavi i ratu je sve dopušteno.
Imam 45 godina supruga 39 godina. Dobili smo dečaka pre godinu i dva meseca posle gubitka devojčice na porođaju. Ja imam brak iza sebe koji se nesrećno zavrsio smrti tadašnje supruge od kancera. U sadašnjem braku dosta toga ide loše. Jedna od stvari sto mi smeta je ta što posle mog napornog fizičkog posla gde ustajem u 05:15 i vraćam se oko 17h kući supruga mi odmah daje bebu da se bavim njom. Ja sam od očeva koji misli da je otac podjednako važna figura u detetovom odrastanju ali mislim da bi trebao da imam makar malo sna kada dođem sa posla pa posle toga mogu biti sa njim dok ne zaspe. Kuvani ručak nisam pojeo dve godine a da ga ja nisam spremio. Sve to opravdavam njenim bavljenjem detetom i nemogućnosti da stigne da ga napravi. Ima tu mnogo drugih stvari. Nisam ni ja neka cvećka od silnog pritiska eksplodiram brzo pa kažem i što treba i što ne. Negde sam kampanjac kada su obaveze u kući u pitanju. Ne tražim da mi neko kaže ko je kriv već neko slično iskustvo gde su rešili problem..
Imam 35 godina i nijednu pravu prijateljicu. Onako iskrenu, sa kojom mogu pričati o svemu. Imam par poznanica, devojaka sa kojima sam okej, možemo popiti kafu, prošetati... I to je to. Pitam se u čemu sam to pogrešila u životu, šta sa mnom nije u redu da u ovim godinama nemam prijatelje...
Kada mi se neka devojka svidi, odma tražim manu da ubedim sebe da nismo jedno za drugo. Loša predhodna iskustva pa mi lakše ovako. Može biti efekat kiselog groždja, ne poričem ni to.
Od kad imam djecu više ne uživam u životu kao prije. Imaju sad drugačiji načini uživanja. Ali ono bezbrižno kad brineš samo da je tvom du*etu dobro eee toga nema više. Sad samo razmišljam da li im je hladno, da li su gladni, žedni, jesam li provela kvalitetno vrijeme sa njima, jesam li dobra majka itd. Čak i ako uradim nešto za sebe imam grižnju savjesti. Npr da upalim nešto na TV da gledam. Ni odlazak u wc nije kao što je bio. Možda je to samo kod mene. Možda je drugima bolje i lakše. Ali eto to je moj slučaj.
Dođite nam. Hoćemo. I vi kod nas. Hoćemo. Čućemo se. Dogovoriti. Nemojte sad da ne dođete po 6 meseci. Neee, doćićemo. Važi, dogovoreno.
-Niko kod nikoga ne ide, niti je zvao da se dogovori, niti planira.
Od rođendana do rođendana, od slave do slave.
Tišti me to što sam svesna da moj momak sa kojim sam u vezi 2 godine i dalje misli na svoju bivšu. To sam shvatila kad smo je zajedno sreli sa nekim frajerom, u očima mu se videla tuga što ona ima drugog, i neraspoloženje danima… Ona je atraktivna, crna, zgodna, prelepa i osećam se isfrustrirano…čak sam ga i pitala da pređemo iz našeg rodnog Niša kod mojih u Novi Sad, a on ni da čuje…. Plašim se da kad bi ona htela sa njim, on bi potrčao!
Razvela sam se i procvetala. Bukvalno mi je sve krenulo. Brak nam je bio jako loš, pogotovo na kraju... Dete isto tako nesrećno sa nama kao i mi... A sada... Odlično! Dete i ja imamo naš mir, na poslu mi je isto krenulo! Ja sam dobro, srećna, raspoložena... Ljudi moji, ja uživam posle razvoda kao nikad!!!