Obožavam da gledam hari potera, bukvalno nikad nije dosadno da se gleda od početka do kraja. Zato što filmovi traju po dva sata i više.
Muž kupi čips i grickalice da ima kad neko dođe. Niko ne dođe - on pojede sve.
Imala sam spontani u 6 mjesecu trudnoće prije 3 mjeseca, blizanci. Srce mi se slama prestala sam da se radujem, da dišem, da živim.
Otkako mi je baka umrla, božićni i novogodišnji praznici mi nisu više isti. Imam ženu, decu, ali poslednji put sam se osećao "fuzzy" po pitanju tih praznika daleke 2009.
Odlazim u inostranstvo na par dana gde on studira da mu kažem šta osećam. Duboko u sebi osećam da je to ispravna stvar i, ako bi danas bio poslednji dan mog života, volela bih da zna, šta god bio njegov odgovor.
Imam neobičan osećaj rasterećenosti jer će svemu doći kraj, na ovaj ili onaj način.
Baba od mog momka je veoma bezobrazna i niko ne sme da joj se suprotstavi! Žena od 80+ god, ako joj dune da hoće da kreči od mog momka se očekuje da se nacrta kod nje (pošto je on "omiljeni unuk, stariji unuk ne ume ništa). I to je niz situacija, pala joj je slika sa zida, ne ume da upali tv, ne može da okači zavese sama, nema ko da je odveze negde,..Naravno da mi smeta, jer ima i drugi da joj pomognu al naravno ona neće, samo njen unuk, ostali naravno iskoriste to i "izvuku se". Nekad se s momkom zbog obaveza vidim samo 1 nedeljno a i taj 1 dan ona upropasti (ako ne izmisli nesto onda mu prebacuje kako može da se kafeniše sa mnom a njoj da ne pomogne). Još na ovo, baba je veoma drska kada nije po njenom, izražava se uličarski što ne priliči nikome a kamoli nekome njenih godina, a momak i njegovi to pravdaju u fazonu "Pusti je, znamo svi kako je težak život imala". Svi imamo tužne životne priče pa se ne ponašamo na taj način. Sva sreća pa niko ne živi zauvek!
Dok sam plakala i jecala i jedva do daha dolazila, moj dečko s kojim sam preko 9 godina u vezi, je hladno sjedio i jeo, ni da mi priđe, da me zagrli, utješi, njegov komentar je bio da glumim i da samo hoću pažnju, a zbog njega sam bila u takvom stanju, jer nisam imala više snage da izađem s njim na kraj, jer smo se raspravljali i počela sam da plačem, sve me je to baš pogodilo, kasnije sam i dodatno plakala, jer sam vidjela da apsolutno prema meni nema empatije, to mi je ostavilo hajmo reći neku traumu, pa šta će sutra biti kada se uzmemo npr, ako je sada takav, kako da mu pokažem svoje najdublje emocije, kome da se obratim kada mi bude najteže, hoće li on uopšte biti u tako tim trenutcima pored mene, teško mi je, niti ostati, niti otići.
Živim sa momkom u mojoj kući (moji su u prizemlju) skoro dve godine, a od pre par meseci smo i u braku. Njegovi nam nikada nisu došli u posetu, ne pomažu nam finanijski niti fizički u radovima oko sređivanja stana. Često ga zovu da im pomaže u kojekakvim poslovima i ljute se kada ne ode. Pre neki dan su ga čak i pitali da li će dati pare da spreme slavu... Ja inače trenutno ne radim, dok moj muž radi težak fizički posao.
Svaki put kad dođem na njezin pc ili mobitel da nešto provjerim, sva povijest je obrisana i nikad ništa ne mogu naći.
Cela ženina strana familije su ljudi anksiozni, skloni svađama, pravljenju drama, histerisanju, glumatanju da ih neko mrzi, ogovaranju, kritikovanju svega i svakog, ukratko toliko šire negativnu energiju oko sebe da je to neverovatno. Boli me glava i kad idemo i kad dođu u goste, čak i kad zovu na telefon. Samo traže publiku za njihovo pozorište. Toliko sam iscrpljen posle tih susreta, kao da sam trčao maraton.