Dosta mi je više današnjeg odgoja i mekanosti. Generacije koje su nakon bombardiranja išle tražiti gelere i čahure danas imaju 12godisnjake koji ne smiju sami na kupanje na rijeku. Mali ima 9 godina, mama ide s njim u park. Mi smo išli sami pješke ili bajkom u susjedno selo u školu, danas roditelji idu s djecom na upis na faks. Ne znam kad je prestalo biti bitno da si samostalan..
Bože koliko se raspadam jer me on ne voli. I ok znam, ja bih sad nekome rekla: Teraj to u pm. Ali je sasvim druga priča kad sam doživiš to.
Ceo život sam nešto jurila, nisam godinama zastala. Juri ispite, ljubav, posao, decu, stan, sve da bude kako treba. Sada sam konačno zastala i umesto da uživam, ja sam počela da razmišljam o prvom momku. Ono što sam davno potisnula mi se vratilo. Kao da sam se opet zaljubila, a prošlo je 20 godina. Stare rane opet bole, proživljavam sve ponovo, pitam se šta bi bilo kad bi bilo. Šta da radim da prestane?
Prevario sam svoju ženu sa mojom ljubavi iz mlađih dana. Sve se dogodilo spontano, neočekivano...
Sreo sam ju slučajno nakon 10-ak godina na jednoj proslavi na koju moja žena nije došla jer je bila na putovanju sa svojom sestrom i njihovim društvom.
Uopće nisam imao u planu ništa takvo, doduše, istina kad sam ju vidio da sam se pomalo unervozio i koljena su mi zaklecala, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da nešto imam s njom.
I tako... malo više se popilo i nas dvoje smo završili zajedno.
Da je barem ostalo samo na poljupcu pa i nekako, ali mi smo spavali zajedno.
Nadam se da moja žena ovo nikada neće saznati, grize me savjest, svaki dan živim u strahu evo već skoro dvije godine. Molim Boga da do nje ta priča nikada ne dođe, ne mogu život bez nje zamisliti. Bio sam glup, za sve sam ja kriv, a ona je divna, savršena u svakom pogledu. Kao žena, kao majka, kao sestra, kao prijateljica, jednom rječju žena bez mane.
Navečer ponekad ne mogu zaspati koliko me osjećaj krivice proganja...
Gade mi se ženske i djevojke i muškarci ili dečki koji puše cigarete. Može biti najdivnija osoba, mila, draga, sređena tip top uvijek, ali ako zapali cigaru pored mene, sve propada, sav taj look.
Ne volim toliko forsiranje sela. Selo zdravo - ovo, ono, seljaci pošteni, itd. Prvo, ne vidim po statistici da je u selima duži životni vek nego u gradovima. Drugo, sećam se kada sam ja išao u srednju i na fax - ove sa sela su bile kao puštene sa lanca, a momci sa sela primitivne tabadžije koje su gledale kako da te zeznu. Na pijaci, kod seljaka, kupiš džak krompira. Spolja sve lepo, u sredini džaka trulo. Hvalisavost i zabadanje nosa u tuđe, da i ne govorim.
Prije stvarno dugo vremena prekinula sam svoju prvu ozbiljnu vezu. On je meni bio svemir, a ja njemu “dobro je kad nemam bolje”.
Odvratno odvratno me gnjavio tijekom cijele veze i na kraju prevario na što sam pukla i otišla. Bilo mi je prestrašno teško jer sam zbog njega preselila i u drugi grad. Bila sam mlada i izgubljena.
Već 15 godina sam s čovjekom koji me drži ko malo vode na dlanu, s kojim rastem i stvarno uživam. U braku smo i obožavam ga. Ovaj prvi magarac se svako malo stvori i kako poznaje mog supruga od ranije, on bi se sad valjda družio!!! Da kako smo? Drago mu je da nas je sreo! Jesmo li u gužvi?!?! A godinama je pričao gadarije o meni svima oko sebe!
Marko ne postoji zastara za sr*nja koja si mi napravio! I ne, mržnja nije druga strana medalje, nego ne možeš biti đubre 20 godina prema nekom, a onda ću ja sve zaboraviti, jer eto, mali je grad pa da nije neugodno. TI SI NAPRAVIO DA JE NEUGODNO! I sad se nosi s tim!
Iz detinjstva se u mene uvukla hladnoća dečije sobe sa starim nameštajem. Rođena na pragu raspada YU da čekam polovne stvari braće i sestara i maštam o igračkama i radujem se bar reklami za njih. Da učim slova pod svećom zbog restrikcija struje. Da u prodavnici kupim bombone sa prošlim rokom trajanja i žvaćem čudan tužan gnjecav ukus voća ili mente. Da me na kraju vode u podrum i slušam padanje bombi. Danas mogu sve da kupim, sem detinjstva.
Oženio sam drugu devojku samo da se ne bi pomirio sa bivšom. Prema svojoj ženi sam dobar, volim je ali je činjenica da je ne volim kao što sam nekad voleo prvu. Nisam mogao podneti da svaki put pređem preko njenih gluposti i popustim pa je ovo bilo izgleda jedino rešenje. Ljubav nije dovoljna da bi dvoje bili u uspešnoj vezi ili braku.
Muž mi je poginuo, a ja se tek porodila. Nisam ni razmišljala o spomeniku, totalno sluđena, ne znam gde udaram. Dođemo na 40 dana na groblje kad tamo spomenik, svekrva postavila levo njegova slika a desno njena. Ona je samohrana majka jer ga otac nije nikad priznao. I nema nikog osim nje ali mi je toliko morbidno bilo da mi je došlo da razbijem spomenik. Od kud joj pravo da ja kao zakonita žena nemam grobno mesto pored njega već ona. Imamo dete, on je moja prva i poslednja ljubav. Boli previše...