Ljudi, pazite šta se emituje na Tv kad imate djecu. Kad sam bila dijete, možda nekih 6-7 godina, na TVu je bio neki film sa radnjom iz srednjeg vijeka. Gledali moji tata i mama, naravno sa njima i ja. I jedna scena je bila silovanje neke žene. To je toliko ostavilo utisak na mene i ta scena je toliko urezana u moju memoriju, i to me pratilo kroz cijeli život. Sad imam 36 godina pa i dalje sebe uhvatim kad se nađem sama na ulici da mi ta scena padne na pamet i uhvati me neka nelagoda i strah. Ili kad sam bila sama sa nekim muškarcem ili kad gledam neki film sad kao velika, ako ima nasilnih scena odmah tražim daljinski, prebacim niti mislim da ga gledam. Čak po nekad kad vodim ljubav sa mužem ta mi slika prođe kroz mozak...
Mnogo mi je žao što nismo sebi uspeli da ispunimo neke sitne želje. Da vozimo motor, roštiljamo u prirodi, odemo na kampovanje... Ceo život živimo skromno, roditelji su mi nastvanici u penziji, uvek divni, nasmejani i ljubazni, vrlo cenjeni, ali nisu nikada uspeli ni auto sebi da kupe kamoli da priušte stan, letovanje... Mučenje tokom srednje, faksa, na početku karijere, prvih godina braka s decom, pa još se brini o njima i kupi roditeljima garsonjeru da se ne muče. Posle zbrinjavaju sebe, pa ženinu majku, decu u srednjoj itd... Ne mogu više. Posle posla samo hoću da legnem i da nikoga ne gledam i ne pričam. Ni ženi nije mnogo bolje. Toliko rada, misli o poslu, računima, obezbeđivanju dece. I to tek pošto smo ih iškolovali, valjda bi sad trebalo da budemo puni elana, ne znam šta je ovo?
Tek što sam zaključio ugovor na starom poslu (ponovo) već mi se ide... Ne kažu džabe bivšima i bivšim poslodavcima se ne vraćaj.
Nije rijedak slučaj da čovjek stvarno nema sa kim da priča, da ga muče neke stvari oko budućnosti zbog manjka sreće, da ima žive roditelje sa kojima živi a da ih nije briga za svoje dijete koje je u 20tim, i da nikad nisu sjeli i pričali sa njim..
Nikad ovakav osjećaj imao nisam, i nikad do sad nisam bio svjesniji da sam sam.
Devojka mi je poslala glasovnu poruku svog vetrića kako bi mi dokazala da i žene prde. Zgadila mi se, ne zbog prdeža nego prostakluka.
Vozim se u tramvaju i gledam neka ženska u tramvaju pitala chat gpt kolika je cijena hrvatskih kišobrana u dmu? Je*ote dođeš u dm i vidiš cijene, pa zar smo na to spali da za sve pitaju chat gpt i sve žele na izvoli, nije željela doći nepripremljena da mora pitati blagajnicu ili da ju netko pazi vidi kako gleda koliko koji košta već da dođe pripremljena i da kupi i ispadne pametna, BOŽEEEE DO ČEGA SMO DOŠLI????
Od kako sam se pomirila sa činjenicom da decu presvlačim 2-3 puta dnevno, da mi je korpa uvek prepuna, da pustam dve mašine dnevno (inače sam kupila mašinu od 10 kg, da bi je puštala dva puta nedeljno, zamisli) mnogo lakše živim. Jeste mi obaveza oko sklapanja stvari, ali mir nema cenu.
Prijatelj mi je dvije godine u Njemačkoj. U te dvije godine konstantno mi se žali da ga tamo nijemci tretiraju loše. Da ne smije pričati naš jezik, da mora paziti kako se ponaša. I stalo priča loše o njima, kako su grozan narod, kako nikoga ne prihvaćaju. Dok isti taj prijatelj nije došao za blagdane u Hrvatsku i kada je vidio Nepalce kako rade i žive tu govorio je iste stvari što njemu govore nijemci. Kada sam mu rekao da radi istu stvar odgovorio mi je: "Nije to ni blizu, ja nisam smeđi". Ko je tu lud?!
Otkad sam sve otpustila i prestala da se brinem o svemu bolje se osećam. Ne mogu reći da sam totalna flegma ali ne mogu više da se nerviram ko je šta rekao i na koji način...
Idem na fizikalne terapije u banju, tu organizovano dolaze penzioneri iz Slovenije i Hrvatske. Čovječe, koja razlika u odnosu na naše pacijente! Opušteno plaćaju dodatne tretmane, odlaze na kave, uživaju maksimalno. Ovi naši koriste samo propisano i žale se kako je sve skupo. Žao mi nas je svih ovdje, ovo je puko preživljavanje.