Upoznala sam momka koji je živio u drugoj državi i nakon mjeseci dopisivanja i iščekivanja da se vidimo, on mi saopšti da nema ništa od nas jer dobio je novi posao koji zahtjeva puno vremena.
Imao sam podršku od roditelja i supruge kada sam odlučio napraviti ogromni korak u životu. Nešto sasvim novo sa puno rizika. Kada sam ostvario svoj cilj, dao bih sada sve to radi njih jer sam shvatio da je to sve nebitno kada imaš uz sebe prave ljude.
Poslednjih meseci mi jako idu na živce meštani Beograda koji "prisvajaju" delove ulice za parkiranje. I onda na potpuno uredno parkiranom autu podignu brisače a kad ih pitaš zašto prvo vrdaju nekim glupim odgovorima a onda kažu TO JE MOJE MESTO. Druže to je ULICA, zna se šta je parking mesto i da mora da se plati i obeleži tablama koje propisuje MUP. Čim im kažem da ću da zovem policiju, odmah prestaju da podižu 😂
Patim od tuđeg mišljenja.. ne pokazujem ljudima sliku brata jer se stidim što nije lep. Svesna sam da je to toliko jadno i muka mi je od same sebe dok ovo kucam.
Zaljubljena sam platonski u kolegu sa posla. Nikome to nisam priznala a ni on to ne zna.
Nedostaje mi da živim samostalno. Živela sam dve godine sa bivšim momkom i još dve godine sama, ali sam morala da se vratim kod svojih, jer jedna plata nije bila dovoljna za stan i ostale troškove. Nisam polagala račune gde sam i u koliko sati se vraćam kući, radila sam šta sam htela bez da mi se to prebaci. Sada je samo neko gunđanje, rasprava skoro svaki dan. Mada i dok sam živela sama su mi često dolazili, ali sam ipak imala mir. Volim često sama da iskuliram sa sobom, a moji zahtevaju da budem sa njima od kada ustanem, pa dok oni ne legnu u krevet i još mi prebacuju što ostajem posle njih da pogledam film, iako imam preko 30 godina.
Danas je kolega na poslu htio da reže tortu za svoj rođendan, budući da je bio jako nespretan ja sam uzela taj nož i isjekla tortu. Rekla sam nema veze, ja sam žensko. Nakon toga sam razmišljala o svom činu i što sam uletila da pomognem, to je bio neki moj ženski instinkt i kultura. Sto puta su muškarci meni mogli pomoći za neke stvari koje se u društvu podrazumjevaju da su *muške* ali nisu. Shvatila sam da su to neki sadašnji gubici karaktera drugačije ne mogu da shvatim. Nije mi jasno kako su mogli prolaziti pored mene i čak svirati mi dok se ja patim i nespretno mijenjam gumu na autu…
Živim i radim u inostranstvu, u firmi gdje smo samo nas dva stranca a pritom ja najmlađi u cijeloj firmi.
Dokazano sam najstručniji i najsposobniji u firmi, ali me uvijek ponižavaju svi redom i pokušavaju podmetnuti nogu sa ciljem da bi me se riješili.
Radimo za državu i svakodnevno sam u neposrednom kontaktu sa inžinjerima i ostalim stručnjacima sa tog polja i čak sa njih par sam jako dobar prijatelj.
Poznaju situaciju koliko me omalovažavaju i zajedno smo krenuli u rat protiv tih morona.
Zadnjih mjesec dana im svima pijem krv na slamku i vraćam sve za unazad od kako sam zaposlen tu, a moji prijatelji stručnjaci dolivaju ulje na vatru...kako je lijepo kada prestaneš biti igračka u životu 😊
Ostala sam trudna i nismo napravili venčanje, oboje nismo bili za to da se desi baš tad. Posle nekog vremena ja sam krenula o tome da pričam i razmišljam, ali ništa. Porodila sam se drugi put, nakon nekog vremena dobila prsten. Ali ni priče o venčanju sa njegove strane, već sam uvek ja ta koja to potencira i koja to želi.
Prsten mi se ne sviđa, nakon 10 god ni to nije izabrao kako treba. Ali ajde, ni ne nosim ga.
Prolazi vreme i on priča kako je venčanje glupost i kako on ne razume poentu građanskog venčanja? Ali kao hajde da se venčamo jer ja to želim i kao biće nam lakše zbog nekih stvari.
Zna koliko mi je veridba bila važna, koliko mi je želja bila velika da napravimo venčanje. Možda preterujem, ne znam, ali mene ovo sve jako pogađa, dvoje dece sam mu rodila, tolike godine u vezi.
Mislim da se polako kajem jer sve više zamišljam kako bi mi lepše bilo da nismo zajedno.
Sestra mog muža, iako je udata, dolazi svaki vikend sa detetom i spava kod nas. Izgovor je da dolazi kod svoje mame. I sve mora biti po njihovom, sve mora da se da njenom detetu, jer Bože moj, plakaće ako slučajno ne dobije igračku koju želi. Poludeću…