Moj sadašnji momak i ja bili smo drugari pre. Dok smo se družili drugarski on je imao svoje devojke i ja momke ali sam bila potajno zaljubljena u njega. Pričao bi mi o svojim seksualnim odnosima sa svojim devojkama. Sa njima je bio vrlo nežan dok sa mnom ne. U krevetu se prema meni ponaša kao da sam dr*lja. Ne znam što je to tako i sšta mi je činiti...
Dok sam bio na Balkanu, nisam imao smisao života, kocka, kafana i dosada. Otišao sam kad je voda došla do ušiju. Nije bilo lako, fali mi sve ali ipak sad se makar borim i imam cilj. I ne, nije da u inostranstvu ima više prilika nego znamo da smo prepušteni sami sebi.
Ne razumem koleginice sa fakulteta koje na predavanjima i vežbama dolaze u mini suknjicama, kratkim majicama tako da im se vidi pupak, izraženim dekolteom. Nije da to rade da bi sada zavodile profesore, jer zaista imaju znanja i dobri su studenti. Tako obučene dolaze uvek, bilo da nam predavanja drži žensko ili muško. Drugi ekstrem su ove što dolaze u helankama i trenericama kao "za po kući" ili za trening obučene. Muškarci su, naprotiv, uvek pristojno i formalno obučeni, niko ne dolazi u sortsu, papučama, trenerici. Da ne bude da sam ljubomorna, daleko sam i lepša i zgodnija od tih koleginica, imam svoj stil i uvek sam svedeno i lepo obučena. I ovako me stalno odmeravaju a kad bih se obukla kao one mislim da bi im oči ispale. Fakultet nije mesto za isticanje vaših oblina, si*a, nogu i gu*ice niti su helanke i trenerice prikladna odeća za obrazovnu ustanovu. Osim toga, neprijatno je gledati vas. Molim vas urazumite se.
Posle 10 godina patnje da nađem posao u struci, i svakakvih poslova, ima tračak nade da ću uspeti posao koji volim da dobijem. Čekam poslednji krug selekcije, držite mi fige!
Dok sam išla u srednju školu, osuđivala sam svašta.. rad u kazinu, djevojke koje su u vezi sa starijim muškarcima, uvijek sam govorila kako ne bih bila sa nekim druge vjere itd... Da skratim, desilo mi se 95% stvari koje sam osuđivala.. :)
Nedostaje mi tata mnogo... Preminuo je pre 24 dana. Još uvek nisam svesna da ga više nema, a mnogo mi nedostaje, ne umem da objasnim ovu bol...
Pokajao sam se, pre 10 godina sam devojci, drugarici i najboljem prijatelju rekao ne, i ne mogu da pređem preko toga i da nastavim.
Nemam nekad poštovanja prema ocu, i baš mi bude krivo, dešava mi se da ga nekad i ponizim na neki način na njegove reči, nisam sin za poželeti, a voleo bih da nije tako.
Oženio se!
Aaaaaaaa ubi*u se!!!!
Kako je mogao!!!!
Raspadam se ljudi!!!!
Nije mi dobro, ne mogu da dišem, gušim se!!!
Mislila sam da će mene oženiti, neeeeeeeeee!