Živim u omanjem gradiću u Vojvodini i srećan sam što živim u baš takvoj sedini gde je grad ali i njive i gde se osećate kao i da ste na selu. S jedne strane imam grad kao urbanu sredinu ali mogu i da pobegnem na svoju njivu ili obližnji kanal ili salaš. Što sam stariji ovo mi sve više odgovara mada velike gradove nikad nisam voleo kao ni život u stanu. Dok sam studirao shvatio sam da nije to za mene i da ne mogu da se naviknem da živim tu ceo život. Ovde imam slobodu i nekako se srećnije i prirodnije osecam. Da ima Okej poslova i normalnih primanja mnogi ljudi bi ostali i živeli tu gde su se i rodili. Volim ovaj miran i staložen život bez stresa i turbulencija.
Zašto su ljudi postali toliko naporni? Pita me poznanica što ne idem u teretanu, evo ona krenula i super je. Mislim se, lako je tebi kad živiš s mužem, u svojoj kući, a ja živim sama i plaćam kiriju. Od čega? Pa još i da imam auto, a sve je skupo. Odakle? Posle te prozivaju kad nemaš auto, ne živiš sama... Pa ne može sve. Većina njih koja sve to ima, živi ili s roditeljima ili s mužem, pa im roditelji dodatno pomažu.
Smatram jadnicima željnih pažnje, sve one koji ostavljaju citate po društvenim mrežama.
Imam neki svoj poseban stil kojim se razlikujem od ostalih, neki mi govore sa sam staromodan ali ne marim. Naime, iako sam na sredini dvadesetih, moj stil je najsličniji onom iz prve decenije dvehiljaditih, koji je najbliži generacijama iz osamdesetih. Volim da nosim komotne široke dukseve sa kapuljačom, stavljam dosta gela u kosu, ne stidim se da pokazujem emocije pred devojkama. Osim ovoga, prezirem modernu muziku koja se pušta po klubovima, a ne stidim se da pevam neke romantične ljubavne pesme. Ne patim od materijalnog i volim dobru zabavu i odličnu atmosferu.
Šta je ovo s ovim poslovima?? Jedva da ima šta, a ako šta nađeš gledaju da te iscijede max, za malu platu!
Slučajno sam se upoznala sa jednim dečkom preko društvenih mreža. Malo po malo počeli smo svakodnevno da se čujemo i dopisujemo. Ali se nismo videli, jer je bio van zemlje. Po prvi put sam se istinski zaljubila u nekog. Momak je bio itekako kulturan, vaspitan a ja sam se uplašila od previše pažnje koje mi je pružio jer sam mislila da se folira i da neće ništa ozbiljno. Prekinuli smo kontakt, ali nas je sudbina ponovo spojila, i ja sam naravno bila oduševljena njegovim trudom. Dečko nije bio moje vere što mi nije toliko smetalo. Ne volim kad me neko toliko pritiska i želi da zna svaki moj korak.,.. Tako se završila naša priča, on je našao devojku sa kojom je srećan, vratio se da živi u zemlji, a ja i dalje zaljubljena u njega gledam njegovu sreću sa lažnog profila na instagramu...
U 7. sam mesecu trudnoće. Svako misli da ima pravo da me komentariše kako hoće. Jedni pričaju kako ne treba sad da držim dijetu jer jedem za dvoje (daleko bilo da sam na dijeti, jedem normalno i samo mi je stomak porastao), drugi kažu da sam ogromna i da treba da pazim jer će muž prestati da me voli ako se udebljam?! Svi misle da je ok da mi pipaju i trljaju stomak bez pitanja i dozvole. Kad odgovorim otresito i izmaknem se da me ne bi pipali, čude se što sam neprijatna, cokću, prevrću očima... Jesam li ja luda ili sam okružena ludacima?
Toliko sam volela jednog dečka da nije imalo potrebe da govorim svi su to videli. Dečko je došao upoznao moju porodicu i prijatelje i pričao sa njima o našoj budućnosti i na kraju me prevari. A ja sam prošla pakao da bi to opstalo. Pakao! Plakala sam kroz vezu koliko mi je bilo teško da podesem taj pritisak okoline i svih jer nas niko nije podržavao. I da neko ima srca to da ti uradi a daš mu život... Ne mogu to da shvatim.
Moja velika ljubav iz srednje škole mi je posvetila pesmu jedino moje od riblje čorbe, bili smo u svađi i on mi je tada dao CD na kome je bila samo ta pesma, rekao mi je da je to zauvek moja pesma. Kako je vreme prolazilo, mi smo se razišli i godinama nismo imali kontakt, ali su varnice između nas uvek postojale, mene je život odveo na drugi kraj sveta, on je ostao u našem gradu, oboje smo se ostvarili kao roditelji. Posle XY godina on me je dadao na insta i krenulo je naše dopisavenje, sprdnja, rekao je nešto, isterao me je iz takta i blokirala sam ga, a to je bilo ‘mi se bre i dalje volimo’! Malo nakon toga je poginuo, proklinjem ga i dalje zbog toga! U noći i u minuti njegovog stradanja sam imala najgori košmar ikada! Od tada uvek kada čujem jedino moje od riblje čorbe ja se isplačem i setim se njega, možda je tom pesmom predvideo nešto! MOŽDA JE ĐAVO DOŠ’O PO SVOJE, ZBOGOM NAJLEPŠE, JEDINO MOJE! ZBOGOM.
Pre jedno 10ak godina sam gledala jednu seriju, uopšte nije popularna niti je bitno koja je. U seriji je bilo nekoliko drugarica koje su zgodne, među njima jedna debeljuca. Kasnije u seriji, pojavljuje se novi lik, jedna žena koja je gojazna ali previše, ali pomaže ovoj devojci da prevaziđe problem sa niskim samopouzdanjem i uči je da zavoli sebe. Ta žena mi je u tom periodu izgledala ogromno, užasno, toliko da sam se pitala da li je stvarno moguće da neko sebe dovede do takvog stanja/izgleda, kako je moguće. Sad skoro sam ponovo naišla na tu seriju. Zbog nostalgije, pustila sam par epizoda. Sada mi ona debeljuca izgleda mršavo, a ta pregojazna žena... Ja sam skoro pa kao ona.