Ispovesti

Neki dan sam razgovarala sa kolegicom s fakulteta koju sam tek upoznala. Bila mi je neobična, samo nisam mogla reći šta mi je tačno zasmetalo. Primijetila sam da nakon što ja nešto kažem, ona zastane, klimne glavom, lagano se nasmiješi i ne odgovori ništa, ili kaže nešto tipa "stvarno?" "jao što je to dobro!". I onda mi je sinulo. Mislim da je ovo prva osoba s kojom sam razgovarala, ali stvarno vodila razgovor. Umjesto da samo čeka kad ću ja završiti da bi rekla svoje, ona me slušala. I nikad to nisam doživjela, a sad kad jesam, na prvu sam pomislila da je to loše. Voljela bih da nisam pričala onoliko koliko jesam, ali sa njom je to bilo tako lako i lijepo, valjda kad te neko sluša lakše je pričati.