Daj svoje mišljenje.
Znam da ne postoji osoba koja za sobom ne vuče barem malu traumu koja ju je oblikovala kao osobu. Zato uvijek imam razumijevanja za svakoga. Za svog oca, alkoholičara, glumca i nasilnika: bio je u ratu, odrastao je bez ljubavi. Za svoju majku: odrasla je uz oca alkoholičara, udala se za još goreg. Za svog brata, dečka, prijatelje, za svakoga. Ali nitko nema razumijevanja da su moje male i beznačajne "mane" možda posljedica svega lošeg što mi se dogodilo. Od mene se očekuje toliko toga, a ja se osjećam kao dijete nespremno za život. Još se osjećam kao ona mala djevojčica koja gleda oca kako tuče majku, koja zna da je otac varao majku i nikad nije prebolio ljubavnicu, koja je svaki dan čekala na prozoru kad će doći otac, koliko će biti pijan, hoće li praviti nered i koncert cijelu noć. Cura koja je na natjecanja išla bez sata sna zbog oca koji joj nije dao da spava, i svejedno bila prva. Zašto svi smiju imati traume, osim mene? Zašto se moje traume umanjuju i ignoriraju?
