Daj svoje mišljenje.
Pokušavam da održim filozofiju da ne treba gledati u nazad jer prošlost je nemoguće promjeniti, jednostavno možemo izvući neku pouku iz nje, ali ne možemo se kajati i osuđivati sebe u nedogled za prošlost jer smo bili potpuno druga verzija sebe. Nismo imali perspektivu koju imamo sada, a i zaboravili smo malo koji su nas to faktori i osjećanja natjerali na neke odluke i postupke. Sve to stoji. Ali brate, klikće mi se dugme u vremeplovu da odem da upišem drugačiji faks, da se u 100 nekih prilika zauzmem za sebe kako doliči a ne da puštam da me gaze, da ne ostavim jednog momka, da se pobrinem za mentalno zdravlje na vrijeme (jer zbog vrlo lošeg mentalnog zdravstvenog stanja sam i bila disocirana kad sam pravila te korake za koje žalim) itd. Prosto mi se ne sviđa moja priča, osjećam vrlo jasno emociju žaljenja za propuštenim nekim stvarima gdje bi bolje odabran korak učinio moj život boljim. Nije valjda nikad kasno.
