Daj svoje mišljenje.
Otkad znam za sebe, htio sam biti pilot. Prošao sam krvav put za to. Mogao sam odustati od svoga sna i kriviti vrijeme i zrakoplovne tvrtke jer više ne plaćaju obuku kadetima kao prije, nego sve sam moraš platit. Mogao sam kukat na roditelje jer nemaju para. I što bih imao od toga da odustanem u komfor zoni bez onoga za što sam svima govorio da bi me usrećilo? Odmah nakon srednje sam se zaletio u Njemačku i savijao leđa 7 godina, bez života, da bih si platio školu za komercijalnog pilota. Onda 2 godine učenja i obuke, a nakon toga sam se smatrao sretnim jer sam mogao letiti na svemu i svačemu u podsaharskoj Africi 5 godina, za siću i ponekad i u opasnim uvjetima, samo da bih nakupio sate, da bih konačno upravljao mlaznjakom u Europi. 15 godina usmjerenog znojenja i krvarenja, a bogami je bilo i suza. I onda za kavom slušam susjedu kako samo želi nekom dat ljubav koju ima u sebi, a i s 35 joj je ispod časti prići prva. Kaže radije bi umrla.
