Daj svoje mišljenje.
Želim podijeliti priču s vama o pravoj ljubavi, ne onoj između muškarca i žene nego onu majčinsku ljubav. No da ispričam, ostavila me cura kojoj sam htio pokloniti svijet provesti svoj život s njom. Dolazim kući, vidno shrvan, pokušavam se srediti, nabaciti osmijeh jer ne želim da još svojim problemima pogoršam majci stanje. Inače majka mi je bolesna i gura ona nekako s tim i mi s njom zajedno. Nego brišem suze, nabacujem osmijeh, mati sjedi na kauču sprema se za spavanje. Želim joj reći nekako da ne ide spavati da mi ubije tu noć i vrijeme da ne mislim o njoj ali ne mogu. Pričam tako s njom i ona da pođe leći stane da prvu stepenicu i reče mi; “ a da spavamo večeras u dnevnom ?”. Gledam ju i kažem, pa mogli bi. Donosi jorgan i plahtu stavlja na kauč pa mi reče tiho; “ sine, jel znaš ti da će tvoja majka makar bila jedina, uvijek da te voli“. Ne plačem nikada prid nekim, ali ovaj put su mi oči bile pune suza. Noć i jutro smo proveli smijući se. Majko, ljubavi srca mog !
