Daj svoje mišljenje.
Otac mi je naučen čovjek. Akademik, intelektualac, umjetnik, profesor, hodajuća enciklopedija, sve najnaj... Stvarno mu se divim sa svim što je postigao u životu međutim kao njegova kćerka mnogo sam propatila sa manjkom ljubavi, razumijevanja i najbitnije - sigurnosti, mnogo puta mi je slomio srce u djetinstvu, pogotovo gledajući njegov odnos sa majkom kad sam zrelija postala. Nakon toga, apsolutno izbjegavam svakog muškarca koji ima slične kvalitete kao on i stvari koje sam nabrojala na početku. Biti s takvim čovjekom koji misli da ima svu pamet svijeta, ponaša se kao profesor prema svima u životu, nema ni mrvu empatije i toplote u sebi je strašno frustrirajuće. I što je najžalosnije, jako je nesposoban, majka i ja smo sve morale da radimo i snalazimo se umjesto njega iako je on trebao da bude najpametniji. Trenutni momak u mom životu je jako pričljiv, vrijedan, sposoban i spretan, a ne zanimaju ga struke i učenje, pun topline i razumijevanja. Totalna suprotnost od mog oca.
