Daj svoje mišljenje.
Živim u zajednici (dijelimo isto dvorište). Imamo curicu od godinu dana. Otkada sam došla da živim kod supruga, njegovi roditelji su mi bili samo od pomoći. I dan danas kad treba pričuvati dijete. Da ponude ručak... a mojih roditelja nema nigdje. To me jako boli i krivo mi je što ponekad svekrvu guram od sebe, jer me boli što se moja mama ne ponudi da pričuva unuku, da me upita kako sam, da li trebam nešto nekakvu pomoć. Nije to njihova obaveza, znam. Ali opet mi mnogo nedostaje... Žao mi je kad čitam kako ljudi u zajednicama imaju problema, ja sam zahvalna svaki dan što sam postala dio ovakve porodice. Nije uvijek lako, ne možemo imati isto mišljenje o svakoj temi ili isti pristup riješavanju određene situacije. Ali važan je kompromis, poštovanje ali i ljubav... suprug i ja uskoro imamo u planu izgradnju kuće i jedva čekamo taj period života, a njima ću vječno biti zahvalna što mi nikad nisu ugrozili slobodu i što su me prihvatili kao svoju kćerku...
