Daj svoje mišljenje.
Imam 32, i imala sam predivnog muškarca, prelijepu vezu, koja nažalost nije dugo potrajala. Nisu nam se stavovi poklopili oko budućnosti, u posljednje vrijeme on bi ono što ja ne želim i obrnuto, ima neke prioritete, gdje se ja ne vidim, tako da smo okončali. Iako ga volim možda više nego ijednog muškarca od ranije, ili je ovo možda jedina racionalna ljubav bila, gdje zavoliš nekog što je dobar, ali nemam potrebu da se javim, da riješimo, niko ne primjeti na meni da smo se razišli, ne pokazujem depresiju, posvećena sam sebi i živim život sasvim normalno. Pokušavam da shvatim zašto sam takva, možda zato što sam napokon sebe stavila na prvo mjesto i s godinama sam shvatila da želim da sve bude jednostavnije.
