Daj svoje mišljenje.
Za vrijeme rata sam kao dijete ostao bez noge. Od tada imam protezu. Ovo pišem sad s putovanja čisto da sebi olakšam dušu. Tu sam sa ženom i vozili se vlakom i našli mjesto za invalide odmah iza vozača. Između vozača i nas je staklo i našeg mjesta se lijepo vidi kako vlak ide i kako ga vozač vozi. Nakon nekog vremena stali do nas valjda lokalni klinac i njegova majka, što su pričali ne znam, ali je bilo očigledno da mali hoće gledati vozača. Onda moja “pametna” žena kaže da se dignemo i njima damo mjesto. Ja sam rekao da ne dolazi u obzir jer da se dignemo morao bih stajati, a to nije tako ugodno kad ti nedostaje noga. Onda je ona počela biti uporna i rekao sam joj nema šanse da se dignem derištu pa makar se rasplakao tamo na što se ona naljutila na mene. Mene je to tako razbijesnilo kao ništa do sada, kao da ne zna da sam invalid i u tom trenutku sam se suzdržao jer bih joj svašta izgovorio.
