Ispovesti

Već mi je dovoljno teško što nemam dečka (imam 26 god), a još mi i roditelji nabijaju presing. Stalno pitaju, govore da mi je ostalo još godinu-dvije dok ne postanem "stara cura", pri bilo kakvom spomenu o dogodovštinama s nekim od mojih prijatelja ili osobe koje poznajem koji ima curu ili je oženjen govore "ne zanima me on, ima li netko tko je slobodan?". I ovako mi je teško, nikad u životu nisam od nekog čula da me voli, da mu se sviđam, a sad još i ovo. Već lagano odustajem od nade, ni vjera mi više ne pomaže, a ovo mi samo dolijeva ulje na vatru. Znam da me roditelji vole, sve su mi omogućili u životu, ali ovo me strašno ranjava. Užasno se osjećam, jednostavno gdje god dođem ne mogu se obraniti od pomisli da ću zauvijek biti sama. Ne znam više što s kime pričati a da se ta tema ne spomene, jer mi je teško o tome s nekim pričati. Praznina koja tako boli.