Jako mi je teško. Imam epilepsiju, i pijem propisanu terapiju za to, međutim nekad se desi (kao sinoć) da padnem, raskrvarim usnu, i pritom doživim napad, i na to sve umazem par stvari po stanu krvlju. Najžalije mi je što moram da krijem svoju bolest, jer niko za nju ne zna osim roditelja i par prijatelja, čak ni sestra/braća, niti bliski rođaci.
Ponekad poželim da se ubijem, ali je vera u Boga jedino što me održava u životu. Nadam se da će nešto krenuti na bolje. Krenuću na psihoterapiju pa šta mi Bog da, držite fige 🙌
Ostavi svoj komentar
#374
Kao mali sam na fizičkom igrao fudbal,ali kad bih dosao kuci uzmem dve stolice i cepam lastis
odobravam 2052 • osudujem 55 • komentari 21
Detaljnije
Ispovest dana
Živim na Zapadu i evo me već drugi put u vezi sa Azijatkinjom. Tačan je stereotip. Sa njima nema zayebancije. Vole da kontrolišu i upravljaju. Veoma su ozbiljne i projektantski nastrojene. Ja to volim...
odobravam 137 • osuđujem 294 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest nedelje
Dobili smo bebu i ja sam odlučio da dam otkaz i ostanem kod kuće umjesto žene. Ona stvarno voli svoj posao i već nakon 2 sedmice se žalila da joj fali da izađe iz kuće i razgovara s odraslima, dok je ...
odobravam 2988 • osuđujem 95 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest meseca
Tri dana pre svadbe, šminerka mi je otkazala šminku, razlog je bio i više nego opravdan, tako da se ne mogu ljutiti. Ipak, naravno da sam bila očajna u tom trenutku i požalila sam se rođenoj sestri. D...
odobravam 4359 • osuđujem 100 • komentari 0
Detaljnije