Daj svoje mišljenje.
Promatram svog oca maloprije - pakira božićne poklone. Za unučad svog brata. Koliko dana unaprijed. Pola sata ih je birao u trgovini. Pažljivo skida cijene s majušnih igračaka i flomasterom precrtava tamo gdje ih ne može skinuti. Pažljivo bira prigodne vrećice - po boji, natpisu i očuvanosti. Pet malih igračaka, on ih pakira već barem pola sata, a nije da ih umotava u papir. Sve je to jako slatko dok se ne sjetim da je i on otac. I da to nikada nije radio za svoje dijete u toj dobi. Ili kasnije, ako ćemo biti iskreni. Pokloni čisto tako reda radi, kupljeni dan prije, da može reći da mi je nešto uzeo. Nije bitno jesam li dobila istu stvar i prošle i pretprošle godine. Nikad ga nije bilo briga za ostavljene cijene. Ili u kakvoj vrećici/omotu mi daje iste. Jel na vrećici piše sretan božić ili sretan rođendan - ionako ih je polovicu propustio. Koliko je očuvana vrećica ili koliko je zgužvan omot. I nisam prokleta, nek se raduju djeca poklonima. Samo me sve to malo čini tužnom.
