Daj svoje mišljenje.
Cijeli život slušam svoje roditelje kako se svađaju. Još od malih nogu su se toliko svađali da nisam znala hoće li ostati zajedno ili neće. Meni i bratu nikada nisu ništa objašnjavali, niti smo znali jesu se pomirili ili ne, samo vidimo da nakon mjesec dana komuniciraju.
Osjećala sam se jako nesigurno cijelo djetinjstvo, dok su sva djeca išla kućama radosno, ja sam išla s nervozom u stomaku jer nisam znala kakvo je stanje.
Sad kad sam odrasla, moji su roditelji još uvijek zajedno.
Već imam svoju obitelj i dijete, ali kad dođem kod njih znam točno prepoznati kada su u svađi i to me još uvijek toliko čini nervoznom i pokvari mi dan. Kao neka trauma. Pokušavam se izjačati s tim, ali ne mogu.
I ne mogu više trpjeti nikakve drame niti ono što kažu da je lijepo biti tu za nekoga bližnjega kad je u problemima. Da, lijepo je. Ali za mene nitko, osim brata, nije nikada bio tu, i ti roditelji koji bi trebali biti sigurna luka svojoj djeci, nisu bili.
