Daj svoje mišljenje.
Kako da ne prihvatam k srcu komentare svoga oca, upućene meni, ili koje čujem da izgovara meni iza leđa, a tiču se toga da sam ja velika investicija i da na mene idu neki veliki novci, a to apsolutno nije istina, i boli me što znam da je to tako a on se opet na mene žali. Završavan fakultet i u fazi sam pronalaska posla, novac skoro nikako ne trošim jer živim u malom mjestu i nemam prosto gdje, a i kad potrošim, to je moj novac koji imam sa strane, dakle već neko vrijeme ja od njega ne tražim NIŠTA. Čak sam mu skoro posudila dio svog novca i rekla da mi ne vraća, a i tokom studiranja sam trošila svoju stipendiju na plaćanje troškova stanovanja, kako bi im olakšala. Neko vrijeme sam i radila, a i bila sam student na budžetu, dakle davali su mi samo minimalan džeparac da imam nešto pojesti i popiti kafu. Da li je u redu da otac nabija kćerki na nos osnovne stvari koje joj je pružio i da se zbog njega osjećam užasno svaki dan i da sam ja razlog što on mora raditi i što je umoran?
