Daj svoje mišljenje.
Ja ne znam kako sebi da pomognem. Vodim rat između razuma i srca i to traje već godinama. Bio mi je kratko šef, al onda sam ja promjenila odjel. Fizički me uopće nije privlačio, al sam otkrila njegov karakter, razmišljanja, pogled na svijet, dominantnost, inteligenciju. Sve to me tako privlači (valjda jer za tim tako čeznem), sve njegove nesavršenosti umjesto da su odbojne, one su mi postale slatke i primamljive. Slobodna sam mu svašta reći, kao što je i on meni povjerljivo rekao. Razvila se hemija, bilo je tu "slučajnih" dodira, namigivanja, osmjeha, njegove ruke na mom bedru, mog poljubca u vrat, spremnost odvesti me kući/na posao zbog pljuska ili jako rane smjene (samo to). Još prije mi je rekao da me ne želi povrijediti, pa sve to probamo stišati, pa se onda opet još više razbukta. Neki dan mi je dao jedan savjet, rekavši ja tebe volim i ne želim da napraviš istu grešku kao ja, a ja ne želim biti njegova avanturica, jer je otac i muž i znam da mi ne može od avanture više pružiti, a tako žarko više želim.
