Daj svoje mišljenje.
Je li itko ikada vratio povjerenje, potrebu za intimom i zaljubljenost nakon (duže) emotivne prevare, priznate sa željom da odnos bude iskren, dugotrajan i da se stvarno radi na njemu? Ne početnu zaljubljenost, nego onu radost zbog osobe, želju za njom, želju da joj se pruži ljubav, gledanje osobe kroz romantičnu prizmu (toplina, nježnost, "sretnik sam", zaigranosti, prijateljstvo, ponos..) koje u stvarno kvalitetnim odnosima ostaje i desetljećima nakon. Kako uz bazičnu ljubav, ali i bol, ponovno postati zaljubljen i ponovno htjeti dati sve osobi koja te povrijedila, makar i nenamjerno? Ili je odluka o budućnosti tek kockanje hoću li naći nekog manje kompatibilnog, ali kome ću se opet moći potpuno emot. predati, ili ostati u dugom odnosu koji ima potencijala biti jako kvalitetan zbog obostrane predanosti (pogotovo zbog potresa priznanja) i velike kompatibilnosti koja se ne nalazi svaki dan, ali bez te romanse, obožavanja, osjećaja da su osoba i odnos vrijedni svake pažnje i nesebičnosti?
